Pripovijedanje u drugom licu jednine ili množine

Pisanje u drugom licu mi je najmanje drago jer lako klizne u propovijed. Baš u tom licu se pišu propovijedi, politički govori i famozne think pink self help sve će biti super knjige. Tete pišu : morate ovo, ne smijete ono, zamolite kozmički duh za snagu i sve glupost do gluposti samo da sve skupa ne bi sveli pod jedan nazivnik, a to je lijenost. Napravi plan, pridržavaj ga se i guraj naprijed. To je cijela filozofija. Sad to znam. Prije pomoćnica nisam ni razmišljala o tako dubokim temama. Brutalno su mi otvorile oči.

Izgleda kao da ne volim samopomoćnice. Istina je. Ne volim ih. Mrzim ih. Imala sam jedan predivan  interval u svom životu. Uz pomoć samopomoćnica sam bila na vrhu svijeta. Čitala sam i primjenjivala te zlatne misli, ono, tipa, trošite, što više trošite, više će blagoslova ući u vaš život. Koliko znam, sav taj blagoslov je ostao u bankama, a trenutak kad mi je osobni bankar, na  pitanje kada ću opet moći otvoriti račun u banci, odgovorio drsko i bučno Nikad, naočigled i na zadovoljstvo dokonih penzionera koji su zatravljeno pratili razvoj situacije,  će zauvijek ostati zapisan u crnoj knjizi mog života.

I ne samo da je bljesnuo koljačkim pogledom prema meni, nego se okrenuo i demonstrativno odmarširao iza nekih vrata, a ja se rumenih obraza okrenula i progurala kroz kapute koji su odisali naftalinom, izašla na rivu i gledala valove kojima je južina tukla o korniž. No, ipak, ne mogu lagati. U svemu je bilo i koristi. Tako sam sljedećih mjeseci upoznala mnoge predivne službenike i gotovo sve splitske banke počastila svojim dolascima i živjeli smo u ljubavi dok su rate klizile, a poslije smo se malo drukčije pričali. Eto, ja toliko o samopomoćnicama.

Vratimo se na drugo lice. Ne znam što bih vam rekla. Nije mi drago i gotovo.

Evo jedan light tekst u kojem sam pokušala opisati Franinu borbu sa štakorom.

Frane i štakor

Odlučio si ga ubiti. Danas je taj dan. Dosadilo ti je njegovo grickanje. Slaninu moraš zamotavati i skrivati kao da je od zlata. I opet je, vražji stvor , pronađe. Moraš ga zaustaviti. Krajnji je čas.

Stavljaš zamku sa komadom slanine. Čuo si da je za to bolji orah, ali nemaš oraha u kući. Otkad je none Kate umrla, nema tko peći kolače. Ni miševe loviti. None je bila veliki lovac na miševe. Stanuješ u prizemlju. Često su vas posjećivali. Nisu uvijek miševi. Češće navraćaju štakori. Gade ti se. Nikad nisi ni jednog ubio, ali sad je dosta.

Čekaš u hodniku. Čekaš i čekaš. Napokon dolazi. Vrata prema dvorištu su stara i klimava. Trebao si ih odavno popraviti. Nemaš volje. Za koga ? Svi su te napustili. Osim miševa. Negdje si pročitao da je Walt Disney imao miša ljubimca . On mu je dao ideju za Mickey Mousea. Obogatio se na jednom mišu. Da živiš još sto godina i da se gledaš sa cijelim mišjim rodom, ne bi se obogatio. Takve si sreće.

Misli ti prekida šuškanje u kuhinji. Tu je osuđenik. Kraj mu se bliži. Polako se primičeš vratima. Rukom tražiš metlu . Da ti none Kate vidi kako metlu držiš u hodniku, čuo bi prigovora. Ona je bila jedna od onih pravih pravcatih domaćica. Sve je trebalo biti na svome mjestu, sve se trebalo čuvati i ništa bacati. Tvoja nepažnja prema metli bi bila za svaku osudu. I još je držiš dlakama oslonjenu na pod. Već su se spljoštile, a baš i nisi redovit u metenju.

Čuje se grebanje. Oprezno se nadviruješ. Gledaš prema zamci, ali tamo nema ništa. Podigneš pogled. Nesretnik se sladi komadom slanine kojeg si zaboravio spremiti, ni ne sluteći da mu je to zadnji obrok. Crne očice blistaju, brkovi se ritmički miču, masna dlaka mu je na leđima isprekidana krugovima gole kože, sjajni rep počiva među posuđem na stolu. Dođe ti se nasmijati kad pomisliš kako bi mu sad trebao ponuditi posljednju cigaretu. Kreneš prema njemu. Podigne glavu i pogleda te više iznenađeno nego prestrašeno, a onda okretno skoči sa stola. Začuješ  tusti udarac, a on pobjegne prema zidu.  Šulja se bokom utisnutim u zid kao da će se tamo otvoriti tajni prolaz. Pogledava prema tebi.

Divljački se zatrčiš prema njemu. Sjedalica ti se ispriječi. Bacaš je. Vičeš. Sad će platiti za sve tvoje muke. Platit će i što mu je rođak gnjavio tvoju majku dok je izmučena ležala poslije smrti brata ti Rina. Nona Kate joj je govorila da nema nikakvih miševa u sobi, ali ona je bila uporna u uvjerenju da je to njen najmiliji sin. Došao joj se javiti sa onog svijeta. Nije to miš. To je njen Rino. None je govorila ocu da je urazumi. Otac je samo šetao hodnikom i nije govorio ništa. Tebi je bilo svejedno. Tvoga brata  nema niti će ga ikad više biti. Rekao si majci da se ljudi ne pretvaraju u miševe. Bilo ti je žao kad je poslije par dana umrla. Mogao si se praviti da joj vjeruješ.

Štakor korakne. Ti korakneš. Štakor ponovno korakne. I ti korakneš. Tvoj je korak duži , pa si mu već blizu. Zamahneš metlom i udaraš. Vičeš.Udaraš. Vičeš. Metla udara u zid, u sjedalicu, u ormarić, u štakora. Udaraš. I ponovno udaraš. Osjećaš da si bliže životu što je štakor bliže smrti. Osvećuješ se za Rinovu smrt. Za očevu smrt. Za majčinu smrt. Za nona Katinu smrt.

Štakor strese nogicama i umiri se. Glava mu je krvava masa. Miruje. Ti i dalje mlatiš. I vičeš. Vičeš. Vičeš.