Nekoliko kratkih savjeta

Kad je priča napisana i uređena iskoristim još jedan filter, a to je čarobna stvarčica "Find" koja će vam pomoći pronaći uljeze :)

1. upišite "par" - često se, barem meni, zna potkrasti ta kratka i jednostavna riječ koja bi trebala imati funkciju riječi "nekoliko", ali nema niti će ikad imati. Par znači dva komada nečega ili nekoga koji imaju sličnosti ili su istovjetni. Za sve što prelazi brojku dva treba koristiti riječ "nekoliko". Npr. Par dana znači dva dana, a nikako tri, četiri ili više.
2. Upišite "nek" - iznenadit ćete se koliko se u tekst uvuče nekorisnih riječi poput "neki", "neka", "nekakav". Zaista je nepotrebno često je koristiti, možda jednom u desetak kartica, ako i toliko. Npr. Bila je u nekakvom crnom kaputu. Čemu ovdje služi riječ nekakav ? Već je rečeno da je kaput crn. Ubacite radije cijeli pasus opisivanja nesretnog kaputa, pa ako hoćete napravite i scenu u kojoj se vidi kako je osoba došla u posjed kaputa, ali ne pišite "nekakav". To guši tekst, a ni vama ni liku ne daje vjerodostojnost.
3. Upišite "te" - pregrozna rječica koja se zna zalomiti i onda čitamo te ovo te ono. Čuvajte je se.
4. upišite "koj" - prikazat će vam se "koji", "koja", "koje" . Služe za nastavljanje rečenice i čini mi se da je u većini slučajeva umjesto njih bolje staviti točku. Točka ubrzava ritam.
5. Ako želite držati čitatelja budnim , pišite u prezentu i to kratkim rečenicama.
6. Ako baš morate napisati tri kartice opisa jezera, razlomite ih na pasuse i ubacujte povremeno po nekoliko rečenica. Današnji je čitatelj nestrpljiv. Davno su prošla vremena kad se navečer sjedilo ispred kamina i čitalo Waldena.
7. Priču ili roman započnite, po mogućnosti, nečim šokovitim što će čitatelja zaintrigirati.
8. Pišite, pišite, pišite, jer samo ćete tako imati materijala za uređivanje. Nemojte misliti da je svaka vaša rečenica bogomdana. Nije, vjerujte mi. Od svake se može napraviti bolja, a to se postiže samo vježbom.

Pripovijedanje u trećem licu,subjektivno

Pripovjedač u trećem licu – subjektivno

Subjektivno pripovijedanje u trećem licu je možda najmanje zahtjevno.

1.      pišete iz očišta trećeg lica i možete opisati sva njegova nadanja i strahove i prikazati ih isto kao da ste pisali u prvom licu, ali izbjegavate ono dosadno ja pa ja pa ja, koje se često zna zalomiti. Trenutak nepažnje i eto traktata o samome sebi.

2.      nije zgodno pisati o svojim traumama u prvom licu. Nalikuje jadanju, a čitatelju je dosta i njegove muke. Treće lice pruža privid da se sve događa nekome Mati Matiću, pa se čitatelj lakše poistovjeti s istim.

3.      teško je u prvom licu, barem meni, pisati o onome čega se užasavam . Treće trpi puno toga i pruža lagani odmak piscu. To nisam ja, to je netko drugi.

4.      možda ne najmanje važno je to da ćete, ako vas objave, sebi nakopati na vrat mnogo nevolja pišući u prvom licu kako ste se, naprimjer, kurvali ili krali ili radili nešto društveno neprihvatljivo. Kad vam objave knjigu, naprave obično promociju. Na tu promociju dođu, a tko će nego rodbina i prijatelji koji , najčešće, ne budu veliki obožavatelji literature, ali budu jako radoznali da vide čime se to vi bavite. Poslije krenu priče, pa se vi operite. Poznat mi je slučaj kad je cijeli grad raspravljao o knjizi fikcije o kojoj su pričali kao da je potpisano i ovjereno priznanje  i osuđivali  pisca i njegove postupke , normalno to su bili postupci lika u knjizi, ni ne sumnjajući da sve skupa nije istina. Nisam poslije pratila razvoj situacije, samo znam da su mnoge kave popijene, lik proglašen hodajućim mrtvacem, dva puta čak i mrtvacem. Sve možete elegantno izbjeći pišući u trećem licu. U malim sredinama još uvijek vam neće to biti garancija da niste opisivali sebe u trećem licu, pa možete na sami početak staviti veliko upozorenje da su likovi izmišljeni. Bojim se da će biti slučajeva gdje vam ni sve to neće pomoći, jer neki su ljudi čitatelji, a neki čitači.

5.      ako pišete knjigu, može vam i nekoliko lica pričati svoju priču, pa time dobivate gotovo svevidećeg pripovjedača i možete opisivati njihova razmišljanja što je kod svevidećeg teško izvesti a da bi bilo vjerodostojno.

Evo nekoliko primjera :

Ivan

Sjedio je za stolom u kuhinji i motao cigaretu. Biserka je uzbuđeno prepričavala jutrošnje događaje upadljivo gledajući prema duvanu koji se mrvio i rasipao oko kartine . Nije mu stalo. Star je čovjek i zaslužuje ponekad ponašati se kako mu odgovara, a njih dvije su svojim zapovijedanjem pretjerale.

Pokazao bi on njemu da su ga htjele pustiti. Odletio bi dolje, razbio vrata sjekirom, zgrabio razbojnika za vrat i dao mu nogu u guzicu. Skupile su se četiri ženske , kokodakale ispred vrata, molile razbojnika da pusti Franu na miru. Žalosno ih je bilo slušati.

Poslije mu je bilo drago da nije od sebe napravio budalu. Ispostavilo se da nije bilo nikakvog razbojnika. Frane je ubio štakora.

Danka

Razmišljala je što bi svom Juri danas skuhala za ručak kada ju je prekinulo lupanje. Netko je u zgradi nečim lupao. Sjetila se kako su ona i šjor Ivan s kata poviše imali nedavno združenu akciju dovođenja susjeda u red. Svakog jutra su, najprije jedan, pa drugi, lupali čekićem po zidu balkona želeći Svetoj Duši primjerom pokazati kako je ružno kad ti susjedi stalno nešto renoviraju po stanu.

No, ovo je bila drukčija vrsta lupanja. Oprezno je povirila na stepenište i zaključila da zvukovi dolaze iz Franinog stana, a Frane nije bio od onih kojima je stalo u kakvom okruženju živi. Kada je začula njegove bijesne povike, znala je da nešto nije u redu. Odmah joj se nametnula misao da je Frane napadnut. Danas svakakvi manijaci hodaju svijetom. Više nitko ne bira koga će opljačkati, a na Frani se vidi da je puka sirotinja. Alarmirala je susjedstvo, pa su krenuli u akciju spašavanja.

Bolje bi bilo da je ostala svome Juri kuhati ručak. Sad će jesti pancete i kruha , jer ona nije u stanju ništa skuhati . Toliko se prestrašila kad je ugledala izmrcvarenog štakora da će joj trebati vremena dok se oporavi. Umjesto da joj se zahvali, Frane joj je svašta izgovorio i zabranio da mu se miješa u život. I sad ti budi dobar susjed.

Matilda

Aleksandar je Lucindu držao u strastvenom zagrljaju kada je počelo udaranje. Ispočetka je mislila da će brzo prestati, ali kada se pojačalo, odložila je roman i pokušala otkriti što bi to moglo biti. Lupanje je dolazilo iz stana ispod nje. U njemu je stanovao Frane, stari momak koji je izgubio i oca i majku i dva brata. Nona mu je umrla od starosti. Zaspala za stolom. Nije se mučila, ali Franu je njena smrt dotukla. Još se više osamio. Veselilo ju je što je počeo preuređivati stan. Možda se  napokon  i oženi.

Na stepeništu se začula strka, spominjanje pogibli, pa je morala izići i vidjeti što se događa. Danka je nekako saznala da je Franu napao razbojnik, pa je zajedno sa Biserkom i Boženom  trčala prema njegovom stanu. Pridružila im se. Stajale su pred vratima i molile napadača da se smiluje Frani. Još se strese kad se sjeti Frane i krvavog štakora kojeg je držao u ruci kad je otvorio vrata svog stana.

Livija

Sve teže podnosi noćne smjene. Noćas baš i nije bilo toliko strašno, doktor Nižić joj se malo udvarao, ali neprospavana noć je slomi. Sljedeći dan provede između kreveta i kauča. Tako je bilo i danas dok je nije probudila vika na stepeništu. Tko zna što su ovaj put zakuhali. Ležala je u krevetu pokušavajući shvatiti što se događa. Vjerojatno Danka i Biserka opet od muhe stvaraju slona. Nije prvi put, ali joj uvijek digne živac kad počnu. Posljednji put je i ona bila na tapetu. Malo se zaigrala sa Zvonkom : stepenište pod okriljem noći, lisice, opasnost da ih se otkrije. Bilo je izvanredno sve dok ona luda Danka nije pozvala policiju.

Tapkala je rukom po krevetu tražeći jastučić kojim će pokriti glavu kad su se začuli krikovi. Onjušila je zrak i zaključila da ih nije požar izazvao. Val krikova se stišao. Začula je korake po stepeništu i zatvaranje vrata. Kriza je gotova ma od čega se sastojala.

Okrenula se na bok, pokrila jastučićem po glavi i pokušala nastaviti prekinuti san o Zvonku i pernatoj zmiji.

Božena

Brisala je telefonsku slušalicu kad je počelo kuckanje. Stiskao joj se želudac na pomisao da netko u zgradi preuređuje stan. Još se nije oporavila od pregrađivanja dječje sobe. Njen Marko uvijek nešto radi, a njoj je dosta svega. Najradije bi otišla na selo daleko od Marka, djece, ove zgrade i gradskog života. Umorna je.

Kuckanje se pretvorilo u lupanje. Čuli su se  nerazumljivi povici, a zatim i strka na stepeništu. Valjda opet ludi starac puca po golubovima. Znao bi je često izbaciti iz takta, ali  bio je pošten. Mora mu to priznati. Uvijek bi je obavijestio kada bi kojega upucao. Zna on da njen Marko voli goluba na divljač. Da Marko zna za to ubio bi i nju i njega. Ne može ga na oči vidit otkad mu je pobacao namještaj s terase. Njen je Marko upaljiv i da ga ona nije smirivala, ubio bi staru budalu.

Čula je Danku i Biserku ispred vrata. Mora im priskočiti u pomoć, ali ako je opet crnac razlog nemiru, reći će im sve što misli o njima. Uhvatile su se čovjeka ni krivog ni dužnog. Izjurila je iz stana i saznala da je Franu napao razbojnik.

Frane joj je drag. Povremeno mu odnese tanjur kolača. Stajali su ispred njegovih vrata pokušavajući ga spasiti. Ludi je starac odozgor dovikivao upute. Spominjao je sjekiru i pušku. Sreća da ga nisu poslušali. Razbojnik je bio obični štakor.

Svevideći pripovjedač u trećem licu

U trećem licu možemo pisati na nekoliko načina. Kad je pripovjedač svugdje i zna sve, onda je to svevideći pripovjedač u trećem licu. Morate priznati da bi bilo gotovo nemoguće pisati u prvom licu i znati sve što se događa. To bi se moglo izvesti kad biste priču pripovjedali kao duh koji negdje odozgor gleda šta se ispod događa i komentira situaciju. Možda još ima i  neki drugi način, ali mi ne pada na pamet.

Kad je dobro upotrijebiti svevidećeg u trećem licu ? Dobro je kod povijesnih romana, bildungs romana, SF-a, fantazija. Problem je što se takvo pripovijedanje zna pretvoriti u izvještaj. Ne može se koristiti baš introspekcija. Čitatelj se teže uživljava u likove koji ponekad ispadnu drveni. I možda ono što mi je najvažnije – teško je išta ostaviti nedorečeno, jer  ako je svevideći, treba bit pošten, pa reći ono što je vidio.

Tu čitatelju ne ostavlja ni malo prostora za nadograđivanje teksta. Koliko ste puta pročitali knjigu i nastavili razmišljati o nečemu što vam je ostavljeno da završite po svojoj volji. E, svevideći je nemilosrdan. Nema kod njega  moglo bi ovako, moglo bi onako. On je konkretan i mora biti konkretan jer su mu sve činjenice na raspolaganju.

A sada jedan primjer :

                                          fotografija s interneta

Borba na stepeništu

Stajao je nepomično u mračnom hodniku. Nadvirio se kroz vrata. Bio je tamo. Na stolu. Grickao je komad slanine. Franinim licem prijeđe izraz gađenja i ljutnje istovremeno. Pipkao je rukom po zidu dok nije napipao dršku metle. Čvrsto je stisne. Duboko uzdahne i krene. Udarao je po svemu što mu se našlo na putu. 

Psovao je. Vikao. Štakoru je bio potreban tren da se odluči na skok. Skrio se ispod stola, a kada je podivljala metla krenula prema njemu, otrčao je ka zidu. Oprezno je, prateći zid, išao prema vratima. Na tren bi zastao, pogledao neprijatelja, pa jurnuo. Ispred njega se ispriječio drugi zid. Metla mu se približavala.

Tri kata poviše gospodin Ivan i njegove  ocvale kćeri su primili telefonski poziv. Susjeda Danka ih je obavještavala da su Franu napali razbojnici. Srčani gospodin Ivan je htio odmah pohitati u pomoć, ali su ga kćeri spriječile pozivajući se na njegovo loše zdravlje.

Stara udovica Matilda je sjedila u salonu čitajući ljubavni roman iz Glorije. Obučena u crnu haljinu s  diskretnim sivim cvjetićima izgledala je poput nekoga tko je promašio stoljeće. Mrštila se jer ju je lupanje iz stana ispod  ometalo. Podigne glavu i osmjehne se kao da je iznenada nešto shvatila.

-       Pa to naš Francek sređuje stan. Furt si je našel pucu, pa se bu ženil. Više je i bilo vreme. Tak se jadničak napatil otkad je ostal sam na svetu. Siromah  – nježno je mrmljala Matilda spustivši roman na koljena.

U stanu preko puta je Božena, zvana Sveta Duša, energično brisala prašinu s ormarića. Njena je odjeća pričala priču o višku novca i manjku ukusa. Ružičasta je trenirka blistala plastičnim sjajem. Zlatna  slova su možda imala svoju priču za onoga tko zna  kineski.

-       Bogumili, šta mi je korist čistit ! Čim se vrate iz škole, sve će usrat, a ti se, luda ženo, satiri. Ka' da će ko primijetit ! Samo ću malo potrcmat – govorila je sama sebi. - Ma ko se ovo uzlupa? Uvik nekog vraga priuređuju. Nikad mira u ovoj zgradi.

Na vrhu stepeništa se odigravala drama. Gospodin Ivan se htio sjuriti nizbrdo. Kćer Stela ga je zaustavljala, a Biserka je bjesomučno lupala susjedu na vrata. Vrata se nisu otvorila, pa je Biserka krenula u spašavanje susjeda Frane. Stela je potezala oca za rukav košulje želeći ga zaustaviti.  Biserka mu je doviknula da se ne izlaže pogibelji.

Udovicu Matildu je riječ pogibelj uznemirila. Odložila je roman na stol, polako ustala i krenula prema vratima. Zastala je ispred ogledala u hodniku. Dlanom je zagladila kosu, palcem i kažiprstom prešla preko kuteva usana kao da briše nevidljive mrvice, poravnala  haljinu i otvorila vrata. Iz susjednog je stana izlazila Božena.

-       Ko je poginija ? Nije valjda šjor Ivan opet pâ ? – upita Matildu.

Pored njih protrči Biserka. U ruci  drži metlu. Za njom se brzo gega Danka. Maše valjkom za tijesto.

-       Kaj vam je suseda ? Kaj ste ponoreli ?

-       Franu napali razbojnici. Idemo ga spasit – propenta zadihana Danka.

-       Muko Isusova ! Moj Mark'ša na selu. On bi to odma nama rišija – pridruži se i Božena spasiteljskoj ekipi. Matilda se polako i dostojanstveno spušta za njima pridržavajući se za rukohvat.

Na drugom  kraju stepeništa Stela, na rubu suza, pokušava spriječiti oca da se pridruži hajci. Poteže ga je za rukav košulje. Gospodin Ivan se proteže pokušavajući se drugom rukom uhvatiti za rukohvat. Baš kad je uspio, začuje se zvuk paranja tkanine. Stela zbunjeno gleda u komad krpe koji joj  visi u ruci. Gospodin Ivan  gleda u svoju golu ruku, a zatim  kćer časti biranim riječima , tvrdeći da mu je to bila najbolja košulja.

Metla tresne o pod prignječivši štakoru rep. Štakor skoči i otrči uza zid prema vratima. Frane  psuje. Prijeti. Maše metlom. Štakor potrči. Frane potrči. Sjedalica se prevrne. Franine psovke nadjačavaju tresak.

Ispred vrata se natisnula  moćna gomilica. Danka predvodi. Daje upute. Ona će pregovarati, a ostali neka je podržavaju. Danka prislanja uho na vrata.

-       Majko moja, ča se ovo događa ? Ma ča je ovo na svit došlo ? Sirotinju pjačkat – izvještava Danka.

-       Kaj je ? Kaj ga je razbojnik savladao , ne ?

-       Nije još. Čekajte ! Ništa se ne čuje. Sad ću ja prigovarat. Šjor, škužajte, mi bi tili s vama prigovarat – govori Danka vratima.

-       Ma šta ćeš s gubon prigovarat ! Da je moj Mark'ša ovdeka dâ bi on njemu . – žestoko će Božena.

-       Kaj mislite da zovemo policiju ? – javlja se bojažljivo Matilda.

-       Iden ja po sikiru, pa ćemo razbit vrata. Možda ga je već i ubija – i Biserka daje svoj prilog.

-       Alo, šjor, čujete li vi nas ? Platit ćemo ako triba. Samo nan pustite našega Franu. Ne vridi van on i sve šta ima ni pô šolda – viče Danka u vrata.

Vrata se otvaraju. Raščupani Frane drži štakora za vrh repa. Beživotno  tijelo se njiše poput klatna. Glava mu je neprepoznatljiva. Iz krvave mase, niz nešto što je nekad bila njuška,  spušta se kap krvi i pada na pod.

Pripovijedanje u drugom licu jednine ili množine

Pisanje u drugom licu mi je najmanje drago jer lako klizne u propovijed. Baš u tom licu se pišu propovijedi, politički govori i famozne think pink self help sve će biti super knjige. Tete pišu : morate ovo, ne smijete ono, zamolite kozmički duh za snagu i sve glupost do gluposti samo da sve skupa ne bi sveli pod jedan nazivnik, a to je lijenost. Napravi plan, pridržavaj ga se i guraj naprijed. To je cijela filozofija. Sad to znam. Prije pomoćnica nisam ni razmišljala o tako dubokim temama. Brutalno su mi otvorile oči.

Izgleda kao da ne volim samopomoćnice. Istina je. Ne volim ih. Mrzim ih. Imala sam jedan predivan  interval u svom životu. Uz pomoć samopomoćnica sam bila na vrhu svijeta. Čitala sam i primjenjivala te zlatne misli, ono, tipa, trošite, što više trošite, više će blagoslova ući u vaš život. Koliko znam, sav taj blagoslov je ostao u bankama, a trenutak kad mi je osobni bankar, na  pitanje kada ću opet moći otvoriti račun u banci, odgovorio drsko i bučno Nikad, naočigled i na zadovoljstvo dokonih penzionera koji su zatravljeno pratili razvoj situacije,  će zauvijek ostati zapisan u crnoj knjizi mog života.

I ne samo da je bljesnuo koljačkim pogledom prema meni, nego se okrenuo i demonstrativno odmarširao iza nekih vrata, a ja se rumenih obraza okrenula i progurala kroz kapute koji su odisali naftalinom, izašla na rivu i gledala valove kojima je južina tukla o korniž. No, ipak, ne mogu lagati. U svemu je bilo i koristi. Tako sam sljedećih mjeseci upoznala mnoge predivne službenike i gotovo sve splitske banke počastila svojim dolascima i živjeli smo u ljubavi dok su rate klizile, a poslije smo se malo drukčije pričali. Eto, ja toliko o samopomoćnicama.

Vratimo se na drugo lice. Ne znam što bih vam rekla. Nije mi drago i gotovo.

Evo jedan light tekst u kojem sam pokušala opisati Franinu borbu sa štakorom.

Frane i štakor

Odlučio si ga ubiti. Danas je taj dan. Dosadilo ti je njegovo grickanje. Slaninu moraš zamotavati i skrivati kao da je od zlata. I opet je, vražji stvor , pronađe. Moraš ga zaustaviti. Krajnji je čas.

Stavljaš zamku sa komadom slanine. Čuo si da je za to bolji orah, ali nemaš oraha u kući. Otkad je none Kate umrla, nema tko peći kolače. Ni miševe loviti. None je bila veliki lovac na miševe. Stanuješ u prizemlju. Često su vas posjećivali. Nisu uvijek miševi. Češće navraćaju štakori. Gade ti se. Nikad nisi ni jednog ubio, ali sad je dosta.

Čekaš u hodniku. Čekaš i čekaš. Napokon dolazi. Vrata prema dvorištu su stara i klimava. Trebao si ih odavno popraviti. Nemaš volje. Za koga ? Svi su te napustili. Osim miševa. Negdje si pročitao da je Walt Disney imao miša ljubimca . On mu je dao ideju za Mickey Mousea. Obogatio se na jednom mišu. Da živiš još sto godina i da se gledaš sa cijelim mišjim rodom, ne bi se obogatio. Takve si sreće.

Misli ti prekida šuškanje u kuhinji. Tu je osuđenik. Kraj mu se bliži. Polako se primičeš vratima. Rukom tražiš metlu . Da ti none Kate vidi kako metlu držiš u hodniku, čuo bi prigovora. Ona je bila jedna od onih pravih pravcatih domaćica. Sve je trebalo biti na svome mjestu, sve se trebalo čuvati i ništa bacati. Tvoja nepažnja prema metli bi bila za svaku osudu. I još je držiš dlakama oslonjenu na pod. Već su se spljoštile, a baš i nisi redovit u metenju.

Čuje se grebanje. Oprezno se nadviruješ. Gledaš prema zamci, ali tamo nema ništa. Podigneš pogled. Nesretnik se sladi komadom slanine kojeg si zaboravio spremiti, ni ne sluteći da mu je to zadnji obrok. Crne očice blistaju, brkovi se ritmički miču, masna dlaka mu je na leđima isprekidana krugovima gole kože, sjajni rep počiva među posuđem na stolu. Dođe ti se nasmijati kad pomisliš kako bi mu sad trebao ponuditi posljednju cigaretu. Kreneš prema njemu. Podigne glavu i pogleda te više iznenađeno nego prestrašeno, a onda okretno skoči sa stola. Začuješ  tusti udarac, a on pobjegne prema zidu.  Šulja se bokom utisnutim u zid kao da će se tamo otvoriti tajni prolaz. Pogledava prema tebi.

Divljački se zatrčiš prema njemu. Sjedalica ti se ispriječi. Bacaš je. Vičeš. Sad će platiti za sve tvoje muke. Platit će i što mu je rođak gnjavio tvoju majku dok je izmučena ležala poslije smrti brata ti Rina. Nona Kate joj je govorila da nema nikakvih miševa u sobi, ali ona je bila uporna u uvjerenju da je to njen najmiliji sin. Došao joj se javiti sa onog svijeta. Nije to miš. To je njen Rino. None je govorila ocu da je urazumi. Otac je samo šetao hodnikom i nije govorio ništa. Tebi je bilo svejedno. Tvoga brata  nema niti će ga ikad više biti. Rekao si majci da se ljudi ne pretvaraju u miševe. Bilo ti je žao kad je poslije par dana umrla. Mogao si se praviti da joj vjeruješ.

Štakor korakne. Ti korakneš. Štakor ponovno korakne. I ti korakneš. Tvoj je korak duži , pa si mu već blizu. Zamahneš metlom i udaraš. Vičeš.Udaraš. Vičeš. Metla udara u zid, u sjedalicu, u ormarić, u štakora. Udaraš. I ponovno udaraš. Osjećaš da si bliže životu što je štakor bliže smrti. Osvećuješ se za Rinovu smrt. Za očevu smrt. Za majčinu smrt. Za nona Katinu smrt.

Štakor strese nogicama i umiri se. Glava mu je krvava masa. Miruje. Ti i dalje mlatiš. I vičeš. Vičeš. Vičeš.

Pripovjedačev glas, diskurs, očište

Pripovjedačev glas, diskurs, POV (point of view), očište

Sve su ovo nazivi za glas u kojem pišemo. Glas može biti u bilo kojem licu jednine ili množine, no ako priču započinjemo pisati jednim glasom, onda u tom glasu ostajemo do kraja. Nisu mi poznati primjeri gdje se u priči miješaju glasovi. Ako griješim, ispravite me, ali ne mogu se sad sjetiti ni jedne. Roman je druga stvar. Šira je forma, pa možemo ubaciti više glasova.

Počet ću sa prvim glasom jednine. To je obično glas za introspektivnu prozu tipa dnevničkih zapisa, ispovijesti ili pisama. Dolje ću staviti pokušaj pisanja u epistolarnoj formi. To je , ustvari, domaći rad gdje je zadatak bio primijeniti kuhanje u priči, a kako smo tata Pelegrini i ja ka’ prst i nokat, bilo mi je najlakše njega uvaliti u priču. Malo sam varala, pa šta ! Vi niste nikad ?

Pisanje iz prvog lica je zgodno kad lik puno pati. Tko će znati opisati njegove patnje bolje od njega samoga ? Ili kad je u nedoumici. Onda malo mozga ovako, malo onako, pa se misli što bi i eto priča dođe skoro do kraja. Problem je što se sve skupa zna pretvoriti u svakidašnju jadikovku, pa  se čitatelju zgade i lik i njegove patnje.

S druge je strane zgodno za izvući jaku poantu. Lik priča o onome što zna, pa ga je na kraju lako zaskočiti s nečim potpuno neočekivanim. I za dramatiziranje je pisanje u prvom licu odlično. Znate kako su u strahu velike oči i kako se ne triba bojati ničega osim straha, ova nije moja nego od Eleanor Roosevelt, a lako je njoj bilo tako pivat kad joj je iza leđa bio najmoćniji čovjek u državi. Opet sam zalutala. 

U prvom licu lik može dramit, izmišljati strahote koje ne postoje, nabrijavati priču. Znate li da se samo 20 % onoga od čega strahujemo i ostvari ? Niste znali ? Sad znate. Vidite li kako se od priče u obliku mišića može napraviti slon ?

Odmah ću dati primjer : mali Ivica je popio asa. Putem prema kući prevrće u glavi kako je bilo zadnji put kad mu je zdimilo asa, kako mu je majka rekla da će mu uši iščupat, a djeca imaju nekakvu glupu naviku da sve shvaćaju doslovno, i kako mu je otac rekao da ga neće pustiti na , recimo, balet, balet je zgodan jer se po tome vidi koliko je mali Ivica neobičan i velika je prilika da će ga čitatelj zapamtiti baš po baletu, i sve tako ide mali Ivica i misli kako je i mali Andro popija asa, ali njegovi nisu tako strogi, pa se opet misli bi li pobjegao od kuće, ili se skrio kod bake dok tajfun ne prođe, pa ga usput  pas lutalica napadne i raščepuša mu novi kaputić i odgrize pola nogavice i on to skoro da i ne primijeti jer mu je onaj as kao bodež u sred srca i sve tako dok ne uđe u kuću. I što se dogodi onda ? Majka i otac gledaju Sulejmana i čuju da im mali Ivica priča o maleckoj jedinici u dnevniku, a oni mu samo odgovaraju da ga u kuhinji čeka večera.

Lako je pisati u glasu koji nam je generacijski blizu, ali ako pokušamo pisati iz očišta djeteta, tu nastaju problemi. Najprije treba prilagoditi jezik. Ne može dijete govoriti o jukstapoziciji i razmišljati o tome što će biti ako bude. Djeci je budućnost nekako skučena. Proteže se , zavisi od starosti djeteta, ali recimo do Mihaelinog rođendana koji će biti kad se nabroje prsti na obje ruke i još dva prsta na nozi. Dijete ne zanimaju mnoge stvari koje zanimaju odrasle, ali su im neke stvari,  poput kupovanja igračke ili Mihaelinog rođendana, centar svijeta. Tu treba biti jako oprezan, jer sve što imate kao pripovjedač je vaša vjerodostojnost. Može vam zaplet biti bogovski, rečenica savršena, ali ako lik nije vjerodostojan, uzalud vam trud, pripovjedači.

Ne želim vas obeshrabriti, pa zato neću spominjati pisanje iz očišta životinje, no to ne znači da ne bi bilo zgodno da se pokušate oglasiti kao pas kojeg su upravo udomili, ili izbacili iz kuće ili ga vode na uspavljivanje. Ajme, ovo s uspavljivanjem bi orosilo mnogo oko ! To je tako zahvalna tema.  Eto vam ideje za priču koju možete poslati na natječaj do 28. Veljače. Link je negdje dolje na stranici.

A sad, tadaaam, epistolarna forma, pisanje u , a kojem će ako je epistolarna, prvom licu jednine :

-          Večera   

Marta moja, evo ti pišen, a šta je korist kad znan da ti to nećeš pročitat. Baš te briga šta se ja ovde patin ka Isukrst na križu. Ja se sve mislin kako ti gore guštaš i pivaš s anđelima. Uvik si volila pivat. Sićaš se kad bi ti ja dâ šekondu, pa bi se ti smijala i govorila da reven ka tovar ? E, Marta moja, nikad više tih vrimena, nikad više s tebon neću zapivat, grdelinu moj ! Ma, znaš, sve se nešto mislin. Kad bi ti meni mogla dat sinjal, ne tribaš mi se ukaživat, iako san čuja da je bilo i takvih slučajeva. Samo mi dikod pokucaj na ponistru. Sićaš se kako san je tebi kuca dok si bila cura, pa bi ti štagod izlagala, da ideš do šjore Jubice oli bacit škovace i onda bi se nas dva jubili u škurici, a ti si stalno drćala da nas kogod ne vidi pa ti se reče materi?

Jesan se i ja uspisa. Kad počnen ne znan svršit, a opet, sve se mislin kako ti ćiriš iza oblaka i sve čitaš ovo šta ja sad pišen. To bi bilo puno lipo. Vata me smij kad promislin na tvoju facu , jerbo si se uvik bojala visine. Tako, sad san se lipo pozdravija s tebon, pa mogu prić na ono zbogradi čega ti pišen. Majketibožje, da me kogod vidi da pišen pokojnoj ženi, reka bi da san lud, a ja znan, Marta moja, da nisan lud, jerbo te ćutin u srcu. Digod mi se čini da si još uz mene, pogotovo kad ne dignen dasku na zahod oli kad bacin šporke bičve ispod kreveta, ajme šta si bila žestoka na to. One tvoje ćeri su se uvrgle na te.

O njima san ti počeja pisat. Ovako ti je bilo. Jučer su otišle u neki centar na kraj grada, nisan nikad bija tamo niti ću, ali one navalile da moraju na rasprodaju, pa se skupile odma poslin ručka i rekle da će se kasnije vratit, da ja večeran i da buden dobar. One meni da buden dobar ! Vidiš li ti na što je to došlo ?

In šoma de la šoma, ja san osta sam. Gleda malo televiziju, čita, ubija oko i gledan na sat, a ono tek šest uri. Grubo li je kad je čovik sam. Nikad dan proć. Onda san se sitija da bi moga skuvat štagod za večeru. One dvi će se vratit gladne i bit će in drago. Ti znaš da ja baš i nisan neki kuvar, ali gleda san cili život kako vi to radite, pa san valjda nekog vraga i naučija.

Pogledan u frižider. Unutra lipo meso za toć. Narizano. Samo skuvat. Nije to neki problem. Uliješ uja, narižeš kapulu, baciš na to meso, dva tri puta promišaš i gotovo. Boga Jokina nije problem ! Koliko ću uja ulit ? Ako staviš malo zagorit će, ako staviš puno bit će masno. Onda san se odlučija i ulija jedan prst, onako da dobro popliva. Dok se uje grijalo, nariza san kapulu. Nije to više ono šta je bilo. Kad bi ti  rizala kapulu, ja bi za stolon proplaka. Sad kapula više nit' smrdi, nit' miriše. Sama plastika, a i rizala se ka plastika. Ja upren nožen, a ono odleti u vražju mater. Skupja san je i po sudoperu i po podu. Već te vidin kako zavrćeš noson. Opra san onu šta je pala na pod, malo je pomlatija nožen, jesu bokuni malo veći, ali skuvat će se. Onda san kapulu bacija na uje da je malo ubije. Kad je ubilo kapulu, ubacija san meso i sve dobro promiša. Dok se kuvalo iša san očistit dva tri kumplira za pofrigat. Mislija san bit će in to drago, ali da san zna šta me čeka, bija bi sve dâ kvragu.

Gulija san vražje kumplire, malo san se i poriza, i sve bi bilo u redu da meso nije počelo gorit. Dođen do špakera, a ono sve pocrnilo, malo je kâ i bacalo na izgoreno, pa san brzo ulija dvi čaše vode, doda malo konšerve i nastavija gulit. Stavija san kumplire u tavu. Malo san ih bacija iz visine, pa me poštrcalo vrilo uje i kamo sriće da je sve šta je izletilo iz tave palo po meni. Prije bi meni prošle opekotine, nego šta će nji' dvi zaboravit masne pločice i pod, znaš ti dobro kakve su one šufištike. Je, bokun je maćalo i zid, ali to ću ja dva puta manit pinelon čin padne južina.

Toć mi se učinija  malo ridak, pa san sasuja konšervu pomidori unutra da daju gustoću, ali je sve skupa opet ostalo  ritko, a ja nisan zna šta bi više moga učinit, pa san maka sa špakera i stavija sa strane. Taman kad je sve tribalo bit gotovo, eto ti nji' dvi. Da ima Boga one bi dvi rekle Baš lipo šta si nan skuva večeru, a ne vikat da ću užgat kuću i da su mi samo gluposti na pameti i svašta još gorega, ali ti neću napisat jerbo bi se ti odma snervala.

Postavija san stol i donija spizu. Onda san se sitija da nema salate, a nije bilo ništa u frižideru, pa san na brzinu pofriga pet jaja. Nji' dvi su se prisvukle i sile večerat. Boje da ti ne govorin. Biserka govori da kako sam uspija meso pritvorit u garbun. Onda se i Stela uvatila palamudit da mi je polak  kumlira izgoreno, a druga polovica sirova i da san ih triba mišat u tavu. A, gospeti, niko se nije naučan rodija, mislin se ja u sebi i sve zafalijen Bogu šta još nisu vidile u kakvon je stanju špaker. Onda su rekle da se samo jaja mogu jist jerbo in se čini da su dobro pofrigana. Kad su našle pinjur unutra, odustale su i od jaja.

I sad se ja mislin, Marta moja, koga smo mi to odgojili. Mučija san se cilu večer, one dođu na gotovo i nisu zadovoljne.

Eto, napisa san šta san ima napisat ! Lipo mi se gore provedi i rezerviraj mi jedno misto. Nemoj puno blizu svetog Petra, jerbo ti ja ne mislin molit po cili dan. Nađi štagod malo sneruke da se nas dva možemo kokolavat.

Puno te pozdravja i voli tvoj muž Ivan.

Kako započinjem pisati priču

Početak je najvažniji. Slažete li se s time?
Imate neki savjet kako - početi?

Ovo je pitanje postavljeno na stranicama Kluba kreativnih žena (i muškaraca). Ustvari, tu su dva pitanja. Na prvo je lako odgovoriti. Slažem se da je početak najvažniji. Inače, što sam starija, sve sam nervozniji čitatelj i ako me pisac na prvih dvadeset stranica ispegla sa svojim unutarnjim životom, ostavljam knjigu. Uopće mi nije briga hoće li poslije biti ludilo teksta. Dosta je meni i mog unutarnjeg života.

Ne volim tekstove koji teku kao rijeka tamo gdje je najšira. Volim brzace, slapove i izvore. Ne mislim tu na ubrzanu radnju , koja u posljednje vrijeme prečesto sliči na scenarij za film. Mislim na rečenicu i stil. Živa i inteligentna rečenica , pa ako je k tome još  duhovita, je vrhunac užitka u čitanju.

                                        preneseno sa Stockvault.net, stranice koja nudi besplatne fotografije

 Počinjem sa slapovima, brzacima, a ponekad i s izvorima. Na široki mirni dio dođem između dva dramatična brzaca. Čitatelju je ponekad potrebno  odmora. Ako taj odmor pristojno upakiram, bit će zanimljiv. Ako ga stavim na sam početak, bit će umor. Potrebni su  mirni dijelovi i zbog toga što se  čitatelju  trebaju pružiti  objašnjenja koja su potrebna zbog razumijevanja teksta. To su opisi mjesta, likova, mala analiza radnje, opisi vremenskih prilika ili neprilika ako su važni za priču ili za postizanje atmosfere.  

Pogledajte kako Ray Bradbury, mag dobre rečenice, opisuje dolazak noći u tri obične rečenice.

“  I grad je bio pun hladnoga sunca.

I, tada, najednom, dana je nestalo.

Noć je došla ispod svakoga stabla i razlila se.”

Nema tu tamnog ogrtača koji je pao na grad, ni blistavih zvijezda koje titraju na nebu, ni purpurnih oblaka čija se boja mijenja u tamno sivu i nestaje. Ni hladnoće koja je vladala u zraku. Tek tri obične, jednostavne rečenice.

Tip ide dalje, pa nam kroz jednu karticu teksta opisuje pripreme dječaka za Noć vještica, a onda, ono što bih ja, amater u pisanju, razvukla na barem pola kartice, on strpa u jednu jedinu rečenicu iz koje saznajemo i koliko ih je i kojega su, otprilike, društvenog statusa, pa čak i kakvoga su raspoloženja.

“ Osam je dječaka izvelo niz ljupkih skokova preko lonaca sa cvijećem, ograda, usahle paprati, grmlja, pa prizemljilo na uškrobljene tratine pred kućom. “

A sad se vratimo prvoj rečenici. Rijetko kad imam prvu rečenicu, ali , ako je imam, imam odmah i cijelu priču. Inače, mi je za priče najčešći okidač nekoliko povezanih riječi koje mi se stvore u glavi ili ih pokupim negdje uz put, slika ili pjesma. Oko toga izranjaju slike i dijalozi. U glavi mi bude veća gužva nego u liječnikovoj čekaonici u vrijeme gripe. Svi se prizori i svi likovi guraju i htjeli bi izbiti u prvi plan, a, nažalost, to se najčešće događa za vrijeme šetnji. Obožavam hodati. Kako mi koraci hvataju ritam, tako i priča teče. Ne znam kako je onima koji očekuju da ću ih prepoznati i javiti im se, ali meni je super.

Čim sjednem za komp, istresam priču. Odavno sam shvatila da ne treba čekati prvu rečenicu niti opisivati sve što je dovelo do onoga o čemu pišem. Pogotovo ne trebam pisati kao da ću s tim tekstom konkurirati za Nobela.  Istresem ono što mi je zanimljivo i to je srž priče. Ostalo, uključujući i prvu rečenicu, ću nadopisati kasnije. Pokaže se da su to obične didaskalije koje su potrebne da čitatelj razumije o čemu ja to. A i ta famozna prva rečenica klikne u međuvremenu.

 Često premjestim  pasuse. Ono što je bilo na kraju, pomaknem na početak ili u sredinu, a kako sam istresala u komp sve i svašta, dosta toga  izbrišem,  jer najčešće je za priču posve nevažno kako je Mare bila obučena, ali je važno da je Mate imao njegovan brk,  jer je to Maru podsjetilo na šerifa u New Yorku, pa se odmah zaljubila u Matu. Dobro, poslije se malo odljubila kad se Mate pokazao, unatoč brku, kao pravi samoživi gad, ali je već bilo kasno, jer je Mare , s trbuhom do zubi, pred oltarom , obećala svome Mati ljubav do groba, on obećao  u dobru i u zlu. To što, kad je dobio vjenčani list, više nije imao sluha za Marino zlo, ali jest za svoje dobro, je srce priče. Eto vam ideja, pa je razradite ako vam se dâ.

Neka mi oproste svi koji misle drukčije, ali pisanje je težak i samotan posao i sreća da je tako. Koliko nam se priča odvrti u glavi, a koliko smo ih ukrotili ? Svi oni pisci koji daju zanesene intervjue kako im je pisanje radost, kako uživaju i bla, bla, bla, ne govore istinu. Pisanje je tlaka. Sjesti za stol i spustiti prva slova na ekran je prava muka ravna Sizifovom kamenu. Poslagati dijelove priče mi se  čini gotovo nemogućim. Hoće li bolje biti ako već na početku naglasim da je vrtlar ubojica ( hvala,  Mladene V., za vrtlara)  ? Trebam li otkriti da je Jana šepala odmah ili to ostaviti za kraj ? Napišem priču. Prepravljam kasnije. Ako je Hemingway mogao svoje priče prepravljati i do sto puta, tko sam ja da bih imala dobru priču već poslije prvog drafta ?

Kad priču završim nije ju teško preslagivati, ali dok pišem, padaju mi na pamet rečenice koje ne bih htjela zaboraviti dok dođem do tog dijela priče. Već dugo ne brinem zbog toga. Ako su dobre, čekat će svoj red.

Ono što je zaista divno kod pisanja je kad me poslije nekoliko rečenica, ili poslije nekoliko kartica,  tekst ponese . Nižu se rečenice, a pred mojim se očima odmotava cijeli jedan svijet sa svim svojim tragedijama i radostima i ja sam isključivi gospodar u tom svijetu. To je ta radost pisanja koja se opet ne može mjeriti s radošću koju osjetim kad imam dobru priču. Kako znam da je priča dobra ?  Prepoznam je. Danima me još prati .

O Školi kreativnog pisanja

Danas ću črčkati  o onome u što se malo i nimalo razumijem, a to su škole kreativnog pisanja. Najprije, naziv je prestrašan. Asocira me na pravljenje ogrlica od čepova Coca Cole ili pletenje džempera s jednim rukavom i sve ono što neki ljudi misle da je kreativno pa u to troše svoje dane proizvodeći čudne i neupotrebljive  predmete.

Neki te škole jako hvale, pogotovo u Americi. Razne tete izdaju bestsellere koji se prodaju u milijunskim nakladama. Još to nije došlo kod nas. Kod nas se piše kako se piše. Ne bih previše o hrvatskoj književnosti iako svi znamo da se neke knjige ovjenčane nagradama naprosto ne mogu čitati. Tko kaže suprotno, ili je izdavač, ili je malo skrenija ili ne govori istinu.

Dakle, vratimo se školama. Ima ih. U posljednje se vrijeme sve češće otvaraju i sve više polaznika imaju. Načula sam da postoje čak i nekakve vikend škole . Vikend škole ?!? Mislim, nisu predavanja vikendom, nego traju jedan vikend. Nisam bila ni u jednoj , pa ne mogu ništa kvalificiranoga reći. Zato ću pisati o školi u kojoj sam bila i još sam, a kraj mog školovanja se  ne nazire. Ovo vrijedi i kao direktna obavijest mojim kolegama. Ne da ću iz Škole na Lovrinac, nego ću još i svaki put dolaziti. Nema picavanja.

Sad se vraćam. Uvijek me nešto omete pa izgubim nit vodilju. Počelo je bezazleno kao što kod mene , uglavnom , sve počinje, a poslije se pretvori u tsunami, pa tko preživi. Baš mi se danas piše. Zato ću sve iz početka. Mislim da je bio četvrtak. Ili petak ? Nije važno. Važno je da je  radio bio upaljen, a ja  mlatila po kompu. Onda je spikerica  govorila. Nisam je slušala dok mi nije u uho upala “škola kreativnog pisanja”. Malo sam nakrivila glavu da bolje čujem, jer kod mene radio uvijek  tiho mrmori, a ja na kompu slušam mjuzu i svako malo se dižem stišavati taj vražji radio kojega netko, možete pretpostaviti tko, u prolazu pojača. U tu moju nakrivljenu glavu je upala i riječ Split. Pomislila sam da bi ovo moglo biti ozbiljno, pa sam napravila jelenji skok do radija i odvrnula gas do daske. Spikerica je hvalila nekakvu školu koja će započeti s radom pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića i bla, bla, bla, vodit će je Irena Delonga i bla, bla, bla, treba poslati jednu priču na mail.

Osoba sam koja gotovo ništa ne radi stihijski. Moj je moto “ što radiš, pošteno radi i misli na kraj.”  Ovaj put nisam mislila ništa osim koju ću priču poslati. Ajde, jesam, isto sam malo promislila. Dvanaest tjedana, po tri sata tjedno. Zbog jednog dana mog nepisanja u tjednu hrvatska književnost neće previše patiti, a možda ću tamo nešto i naučiti. Naime, nisam  od onih što su izlazile po školskim časopisima, nisam recitirala svoje pjesme na Danima škole, ma šta ja tu bajam, nisam skoro ništa pisala do prije nekoliko godina, a počela sam pisati jer bi, čitajući neku knjigu, pomislila, ovo bi ja bolje. Druga primamljiva okolnost je bila ta što mi škola nije  daleko od kuće i početak je  u idelan sat. Taman dođem kući, pojedem nešto i krenem.

Prva strahota tog povijesnog dana je bio pljusak koji se obrušio na mene negdje na polovici puta. Drugo razočaranje su bile godine osobe koja će voditi školu. Mlađa od moje kćere. Starije kćere. Onda sam malo razmišljala. Ubije me to razmišljanje. Mogla bih poslušati malo teorije. Teorije mi fali. Pobirala sam tu i tamo ponekog Lacana, Genetta ili Solara, načitala se beletristike, a sad bih mogla saznati još pokoju sitnicu. Mlada je i neiskusna, ali tek je završila studij, pa će nam valjda prenijeti nešto od onoga što su je tamo učili. Tu joj je mladost išla u prilog. Ne može čovjek u nekoliko godina zaboraviti baš toliko puno da ne bi ostalo nešto i za nas amatere. Dobili smo domaći rad i vratili se nevremenu koje je vani bjesnilo.

Našvrljala sam domaći. Ono, opis neke situacije u gradu. Mislim, to će biti sitnica. Predam domaći, učiteljica uzme za kući, sve lijepo pročita, ispravi, usput vidi i od kakvog sam ja kvalitetnog štofa. Sitnica. Sad dolazi onaj teži dio ove ispovjedne proze, uh. Posjedali smo u krug, Irena, to je učiteljica, nam je održala predavanje kako će svatko pročitati svoj domaći, a ostali komentirati. Ajme, ljudi moji, blamaže ! Ispaštroćalo me ka nikad. Ajde, pohvalila je  poneku sitnicu u tom domaćem. Valjda od straha da joj se ne rasplačem u sred razreda. Nisam se rasplakala, ali sam rekla sebi “ Ruže, naje…, nagrabusila si !”.

Ne znam je li to normalna škola. Dolazimo tamo. Pišemo. Čitamo. Kritiziramo jedni druge. I tako već tri ciklusa po dvanaest tjedana. Svakog tjedna naša nam učiteljica daje zadatak. Nemojte misliti da je to lagan zadatak. Gotovo svaki put odlučim kako ću se sljedećeg četvrtka pojaviti bez domaćeg rada i popit asa, ali , uglavnom, do subote popodne  imam priču.

Tri sata u školi nam prolete za čas. Gotovo da i ne razgovaramo o privatnim životima. Čitamo priče, a znamo se i nadglasavati, pogotovo ako je priča loša ili bi mogla biti bolja. Savjeti pljušte sa svih strana. I ono najvažnije, nikad ne govorimo utješne baljezgarije. Ako je dobro, primijetimo i pohvalimo. Često znamo ostajati otvorenih usta kad netko završi čitanje. Točno se vidi kako po glavi prevrćemo “ koji je sad ovo vrag ? odakle ovo ?”.

                                                       posuđeno s interneta 1 000 000 pictures

Tu nije kraj. Zvučat će ka Mato Lovrak, ali stvarno je istina. U osam sati zatvara biblioteka, a mi odlazimo. Ne kućama. Odlazimo u obližnji kafić. Tamo naručimo čajeve, kave , piva i sve ono što pisci piju, pa nastavimo diskusiju. Ispočetka su nas konobari gledali kao da smo sišli s broda luđaka. Sad nas više ne gledaju. Valjda su shvatili da je naše stanje neizlječivo. Gdje na svijetu možete pronaći do desetak naizgled normalnih ljudi koji su u stanju dva sata pričati o pisanju, knjigama, filmovima i muzici ? Razmislite malo, koliko imate prijatelja koji bi mogli podnijeti sat dva vaše priče o tome kako pišete ili što čitate ? Mislim, ne mislim, znam da bi me većina mojih svjetovnih prijatelja već poslije pola sata proglasila ludom, ali ovi duhovni, o čijim životima ne znam gotovo ništa, me shvaćaju i ja njih shvaćam.

Moj vam je savjet, ako ste u blizini Splita, upišite se na jesen u Školu kreativnog pisanja pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Ako niste u mogućnosti, pronađite nekoga tko piše , pa se sastanite jednom tjedno, razmijenite priče između sebe, zadajte si zadatke za sljedeći tjedan i komentirajte prošle priče. Možda bi mogli napraviti  zatvorenu grupu na Fejsu. Pokušajte. Izgubiti nećete ništa, možda samo malo vremena, a dobiti možete puno.