Kad je priča napisana i uređena iskoristim još jedan filter, a to je čarobna stvarčica "Find" koja će vam pomoći pronaći uljeze :)
1. upišite "par" - često se, barem meni, zna potkrasti ta kratka i jednostavna riječ koja bi trebala imati funkciju riječi "nekoliko", ali nema niti će ikad imati. Par znači dva komada nečega ili nekoga koji imaju sličnosti ili su istovjetni. Za sve što prelazi brojku dva treba koristiti riječ "nekoliko". Npr. Par dana znači dva dana, a nikako tri, četiri ili više.
2. Upišite "nek" - iznenadit ćete se koliko se u tekst uvuče nekorisnih riječi poput "neki", "neka", "nekakav". Zaista je nepotrebno često je koristiti, možda jednom u desetak kartica, ako i toliko. Npr. Bila je u nekakvom crnom kaputu. Čemu ovdje služi riječ nekakav ? Već je rečeno da je kaput crn. Ubacite radije cijeli pasus opisivanja nesretnog kaputa, pa ako hoćete napravite i scenu u kojoj se vidi kako je osoba došla u posjed kaputa, ali ne pišite "nekakav". To guši tekst, a ni vama ni liku ne daje vjerodostojnost.
3. Upišite "te" - pregrozna rječica koja se zna zalomiti i onda čitamo te ovo te ono. Čuvajte je se.
4. upišite "koj" - prikazat će vam se "koji", "koja", "koje" . Služe za nastavljanje rečenice i čini mi se da je u većini slučajeva umjesto njih bolje staviti točku. Točka ubrzava ritam.
5. Ako želite držati čitatelja budnim , pišite u prezentu i to kratkim rečenicama.
6. Ako baš morate napisati tri kartice opisa jezera, razlomite ih na pasuse i ubacujte povremeno po nekoliko rečenica. Današnji je čitatelj nestrpljiv. Davno su prošla vremena kad se navečer sjedilo ispred kamina i čitalo Waldena.
7. Priču ili roman započnite, po mogućnosti, nečim šokovitim što će čitatelja zaintrigirati.
8. Pišite, pišite, pišite, jer samo ćete tako imati materijala za uređivanje. Nemojte misliti da je svaka vaša rečenica bogomdana. Nije, vjerujte mi. Od svake se može napraviti bolja, a to se postiže samo vježbom.
scribere
nedjelja, 11. kolovoza 2013.
petak, 29. ožujka 2013.
Pripovijedanje u trećem licu,subjektivno
Pripovjedač u trećem licu – subjektivno
Subjektivno pripovijedanje
u trećem licu je možda najmanje zahtjevno.
1.
pišete iz očišta trećeg
lica i možete opisati sva njegova nadanja i strahove i prikazati ih isto kao da
ste pisali u prvom licu, ali izbjegavate ono dosadno ja pa ja pa ja, koje se
često zna zalomiti. Trenutak nepažnje i eto traktata o samome sebi.
2.
nije zgodno pisati o
svojim traumama u prvom licu. Nalikuje jadanju, a čitatelju je dosta i njegove
muke. Treće lice pruža privid da se sve događa nekome Mati Matiću, pa se
čitatelj lakše poistovjeti s istim.
3.
teško je u prvom licu,
barem meni, pisati o onome čega se užasavam . Treće trpi puno toga i pruža
lagani odmak piscu. To nisam ja, to je netko drugi.
4.
možda ne najmanje važno
je to da ćete, ako vas objave, sebi nakopati na vrat mnogo nevolja pišući u
prvom licu kako ste se, naprimjer, kurvali ili krali ili radili nešto društveno
neprihvatljivo. Kad vam objave knjigu, naprave obično promociju. Na tu
promociju dođu, a tko će nego rodbina i prijatelji koji , najčešće, ne budu
veliki obožavatelji literature, ali budu jako radoznali da vide čime se to vi
bavite. Poslije krenu priče, pa se vi operite. Poznat mi je slučaj kad je
cijeli grad raspravljao o knjizi fikcije o kojoj su pričali kao da je potpisano
i ovjereno priznanje i osuđivali pisca i njegove postupke , normalno to su bili
postupci lika u knjizi, ni ne sumnjajući da sve skupa nije istina. Nisam
poslije pratila razvoj situacije, samo znam da su mnoge kave popijene, lik
proglašen hodajućim mrtvacem, dva puta čak i mrtvacem. Sve možete elegantno
izbjeći pišući u trećem licu. U malim sredinama još uvijek vam neće to biti
garancija da niste opisivali sebe u trećem licu, pa možete na sami početak
staviti veliko upozorenje da su likovi izmišljeni. Bojim se da će biti
slučajeva gdje vam ni sve to neće pomoći, jer neki su ljudi čitatelji, a neki
čitači.
5.
ako pišete knjigu, može
vam i nekoliko lica pričati svoju priču, pa time dobivate gotovo svevidećeg
pripovjedača i možete opisivati njihova razmišljanja što je kod svevidećeg
teško izvesti a da bi bilo vjerodostojno.
Evo nekoliko
primjera :
Ivan
Sjedio je za
stolom u kuhinji i motao cigaretu. Biserka je uzbuđeno prepričavala jutrošnje
događaje upadljivo gledajući prema duvanu koji se mrvio i rasipao oko kartine .
Nije mu stalo. Star je čovjek i zaslužuje ponekad ponašati se kako mu odgovara,
a njih dvije su svojim zapovijedanjem pretjerale.
Pokazao bi on
njemu da su ga htjele pustiti. Odletio bi dolje, razbio vrata sjekirom, zgrabio
razbojnika za vrat i dao mu nogu u guzicu. Skupile su se četiri ženske ,
kokodakale ispred vrata, molile razbojnika da pusti Franu na miru. Žalosno ih
je bilo slušati.
Poslije mu je
bilo drago da nije od sebe napravio budalu. Ispostavilo se da nije bilo
nikakvog razbojnika. Frane je ubio štakora.
Danka
Razmišljala je
što bi svom Juri danas skuhala za ručak kada ju je prekinulo lupanje. Netko je
u zgradi nečim lupao. Sjetila se kako su ona i šjor Ivan s kata poviše imali
nedavno združenu akciju dovođenja susjeda u red. Svakog jutra su, najprije
jedan, pa drugi, lupali čekićem po zidu balkona želeći Svetoj Duši primjerom
pokazati kako je ružno kad ti susjedi stalno nešto renoviraju po stanu.
No, ovo je bila
drukčija vrsta lupanja. Oprezno je povirila na stepenište i zaključila da
zvukovi dolaze iz Franinog stana, a Frane nije bio od onih kojima je stalo u
kakvom okruženju živi. Kada je začula njegove bijesne povike, znala je da nešto
nije u redu. Odmah joj se nametnula misao da je Frane napadnut. Danas svakakvi
manijaci hodaju svijetom. Više nitko ne bira koga će opljačkati, a na Frani se
vidi da je puka sirotinja. Alarmirala je susjedstvo, pa su krenuli u akciju spašavanja.
Bolje bi bilo da
je ostala svome Juri kuhati ručak. Sad će jesti pancete i kruha , jer ona nije
u stanju ništa skuhati . Toliko se prestrašila kad je ugledala izmrcvarenog
štakora da će joj trebati vremena dok se oporavi. Umjesto da joj se zahvali,
Frane joj je svašta izgovorio i zabranio da mu se miješa u život. I sad ti budi
dobar susjed.
Matilda
Aleksandar je
Lucindu držao u strastvenom zagrljaju kada je počelo udaranje. Ispočetka je
mislila da će brzo prestati, ali kada se pojačalo, odložila je roman i pokušala
otkriti što bi to moglo biti. Lupanje je dolazilo iz stana ispod nje. U njemu
je stanovao Frane, stari momak koji je izgubio i oca i majku i dva brata. Nona
mu je umrla od starosti. Zaspala za stolom. Nije se mučila, ali Franu je njena
smrt dotukla. Još se više osamio. Veselilo ju je što je počeo preuređivati
stan. Možda se napokon i oženi.
Na stepeništu se
začula strka, spominjanje pogibli, pa je morala izići i vidjeti što se događa.
Danka je nekako saznala da je Franu napao razbojnik, pa je zajedno sa Biserkom
i Boženom trčala prema njegovom stanu.
Pridružila im se. Stajale su pred vratima i molile napadača da se smiluje
Frani. Još se strese kad se sjeti Frane i krvavog štakora kojeg je držao u ruci
kad je otvorio vrata svog stana.
Livija
Sve teže podnosi
noćne smjene. Noćas baš i nije bilo toliko strašno, doktor Nižić joj se malo
udvarao, ali neprospavana noć je slomi. Sljedeći dan provede između kreveta i
kauča. Tako je bilo i danas dok je nije probudila vika na stepeništu. Tko zna
što su ovaj put zakuhali. Ležala je u krevetu pokušavajući shvatiti što se
događa. Vjerojatno Danka i Biserka opet od muhe stvaraju slona. Nije prvi put,
ali joj uvijek digne živac kad počnu. Posljednji put je i ona bila na tapetu.
Malo se zaigrala sa Zvonkom : stepenište pod okriljem noći, lisice, opasnost da
ih se otkrije. Bilo je izvanredno sve dok ona luda Danka nije pozvala policiju.
Tapkala je rukom
po krevetu tražeći jastučić kojim će pokriti glavu kad su se začuli krikovi.
Onjušila je zrak i zaključila da ih nije požar izazvao. Val krikova se stišao.
Začula je korake po stepeništu i zatvaranje vrata. Kriza je gotova ma od čega
se sastojala.
Okrenula se na
bok, pokrila jastučićem po glavi i pokušala nastaviti prekinuti san o Zvonku i
pernatoj zmiji.
Božena
Brisala je
telefonsku slušalicu kad je počelo kuckanje. Stiskao joj se želudac na pomisao
da netko u zgradi preuređuje stan. Još se nije oporavila od pregrađivanja
dječje sobe. Njen Marko uvijek nešto radi, a njoj je dosta svega. Najradije bi
otišla na selo daleko od Marka, djece, ove zgrade i gradskog života. Umorna je.
Kuckanje se
pretvorilo u lupanje. Čuli su se
nerazumljivi povici, a zatim i strka na stepeništu. Valjda opet ludi
starac puca po golubovima. Znao bi je često izbaciti iz takta, ali bio je pošten. Mora mu to priznati. Uvijek bi
je obavijestio kada bi kojega upucao. Zna on da njen Marko voli goluba na
divljač. Da Marko zna za to ubio bi i nju i njega. Ne može ga na oči vidit
otkad mu je pobacao namještaj s terase. Njen je Marko upaljiv i da ga ona nije
smirivala, ubio bi staru budalu.
Čula je Danku i
Biserku ispred vrata. Mora im priskočiti u pomoć, ali ako je opet crnac razlog
nemiru, reći će im sve što misli o njima. Uhvatile su se čovjeka ni krivog ni
dužnog. Izjurila je iz stana i saznala da je Franu napao razbojnik.
Frane joj je
drag. Povremeno mu odnese tanjur kolača. Stajali su ispred njegovih vrata
pokušavajući ga spasiti. Ludi je starac odozgor dovikivao upute. Spominjao je
sjekiru i pušku. Sreća da ga nisu poslušali. Razbojnik je bio obični štakor.
nedjelja, 10. ožujka 2013.
Svevideći pripovjedač u trećem licu
U trećem licu možemo pisati na nekoliko
načina. Kad je pripovjedač svugdje i zna sve, onda je to svevideći pripovjedač
u trećem licu. Morate priznati da bi bilo gotovo nemoguće pisati u prvom licu i
znati sve što se događa. To bi se moglo izvesti kad biste priču pripovjedali
kao duh koji negdje odozgor gleda šta se ispod događa i komentira situaciju.
Možda još ima i neki drugi način, ali mi
ne pada na pamet.
Kad je dobro upotrijebiti svevidećeg u
trećem licu ? Dobro je kod povijesnih romana, bildungs romana, SF-a, fantazija.
Problem je što se takvo pripovijedanje zna pretvoriti u izvještaj. Ne može se
koristiti baš introspekcija. Čitatelj se teže uživljava u likove koji ponekad
ispadnu drveni. I možda ono što mi je najvažnije – teško je išta ostaviti nedorečeno,
jer ako je svevideći, treba bit pošten,
pa reći ono što je vidio.
Tu čitatelju ne ostavlja ni malo prostora za
nadograđivanje teksta. Koliko ste puta pročitali knjigu i nastavili razmišljati
o nečemu što vam je ostavljeno da završite po svojoj volji. E, svevideći je
nemilosrdan. Nema kod njega moglo bi ovako, moglo bi onako. On je
konkretan i mora biti konkretan jer su mu sve činjenice na raspolaganju.
A sada jedan primjer :
fotografija s interneta
Borba
na stepeništu
Stajao je nepomično u mračnom hodniku.
Nadvirio se kroz vrata. Bio je tamo. Na stolu. Grickao je komad slanine.
Franinim licem prijeđe izraz gađenja i ljutnje istovremeno. Pipkao je rukom po
zidu dok nije napipao dršku metle. Čvrsto je stisne. Duboko uzdahne i krene.
Udarao je po svemu što mu se našlo na putu.
Psovao je. Vikao. Štakoru je bio
potreban tren da se odluči na skok. Skrio se ispod stola, a kada je podivljala
metla krenula prema njemu, otrčao je ka zidu. Oprezno je, prateći zid, išao
prema vratima. Na tren bi zastao, pogledao neprijatelja, pa jurnuo. Ispred
njega se ispriječio drugi zid. Metla mu se približavala.
Tri kata poviše gospodin Ivan i
njegove ocvale kćeri su primili
telefonski poziv. Susjeda Danka ih je obavještavala da su Franu napali
razbojnici. Srčani gospodin Ivan je htio odmah pohitati u pomoć, ali su ga
kćeri spriječile pozivajući se na njegovo loše zdravlje.
Stara udovica Matilda je sjedila u
salonu čitajući ljubavni roman iz Glorije. Obučena u crnu haljinu s diskretnim sivim cvjetićima izgledala je
poput nekoga tko je promašio stoljeće. Mrštila se jer ju je lupanje iz stana
ispod ometalo. Podigne glavu i osmjehne
se kao da je iznenada nešto shvatila.
- Pa
to naš Francek sređuje stan. Furt si je našel pucu, pa se bu ženil. Više je i
bilo vreme. Tak se jadničak napatil otkad je ostal sam na svetu. Siromah – nježno je mrmljala Matilda spustivši roman
na koljena.
U stanu preko puta je Božena, zvana
Sveta Duša, energično brisala prašinu s ormarića. Njena je odjeća pričala priču
o višku novca i manjku ukusa. Ružičasta je trenirka blistala plastičnim sjajem.
Zlatna slova su možda imala svoju priču
za onoga tko zna kineski.
- Bogumili,
šta mi je korist čistit ! Čim se vrate iz škole, sve će usrat, a ti se, luda
ženo, satiri. Ka' da će ko primijetit ! Samo ću malo potrcmat – govorila je
sama sebi. - Ma ko se ovo uzlupa? Uvik nekog vraga priuređuju. Nikad mira u
ovoj zgradi.
Na vrhu stepeništa se odigravala drama.
Gospodin Ivan se htio sjuriti nizbrdo. Kćer Stela ga je zaustavljala, a Biserka
je bjesomučno lupala susjedu na vrata. Vrata se nisu otvorila, pa je Biserka
krenula u spašavanje susjeda Frane. Stela je potezala oca za rukav košulje
želeći ga zaustaviti. Biserka mu je
doviknula da se ne izlaže pogibelji.
Udovicu Matildu je riječ pogibelj
uznemirila. Odložila je roman na stol, polako ustala i krenula prema vratima.
Zastala je ispred ogledala u hodniku. Dlanom je zagladila kosu, palcem i
kažiprstom prešla preko kuteva usana kao da briše nevidljive mrvice,
poravnala haljinu i otvorila vrata. Iz
susjednog je stana izlazila Božena.
- Ko
je poginija ? Nije valjda šjor Ivan opet pâ ? – upita Matildu.
Pored njih protrči Biserka. U ruci drži metlu. Za njom se brzo gega Danka. Maše
valjkom za tijesto.
- Kaj
vam je suseda ? Kaj ste ponoreli ?
- Franu
napali razbojnici. Idemo ga spasit – propenta zadihana Danka.
- Muko
Isusova ! Moj Mark'ša na selu. On bi to odma nama rišija – pridruži se i Božena
spasiteljskoj ekipi. Matilda se polako i dostojanstveno spušta za njima
pridržavajući se za rukohvat.
Na drugom kraju stepeništa Stela, na rubu suza,
pokušava spriječiti oca da se pridruži hajci. Poteže ga je za rukav košulje.
Gospodin Ivan se proteže pokušavajući se drugom rukom uhvatiti za rukohvat. Baš
kad je uspio, začuje se zvuk paranja tkanine. Stela zbunjeno gleda u komad krpe
koji joj visi u ruci. Gospodin Ivan gleda u svoju golu ruku, a zatim kćer časti biranim riječima , tvrdeći da mu
je to bila najbolja košulja.
Metla tresne o pod prignječivši štakoru
rep. Štakor skoči i otrči uza zid prema vratima. Frane psuje. Prijeti. Maše metlom. Štakor potrči.
Frane potrči. Sjedalica se prevrne. Franine psovke nadjačavaju tresak.
Ispred vrata se natisnula moćna gomilica. Danka predvodi. Daje upute.
Ona će pregovarati, a ostali neka je podržavaju. Danka prislanja uho na vrata.
- Majko
moja, ča se ovo događa ? Ma ča je ovo na svit došlo ? Sirotinju pjačkat –
izvještava Danka.
- Kaj
je ? Kaj ga je razbojnik savladao , ne ?
- Nije
još. Čekajte ! Ništa se ne čuje. Sad ću ja prigovarat. Šjor, škužajte, mi bi
tili s vama prigovarat – govori Danka vratima.
- Ma
šta ćeš s gubon prigovarat ! Da je moj Mark'ša ovdeka dâ bi on njemu . –
žestoko će Božena.
- Kaj
mislite da zovemo policiju ? – javlja se bojažljivo Matilda.
- Iden
ja po sikiru, pa ćemo razbit vrata. Možda ga je već i ubija – i Biserka daje
svoj prilog.
- Alo,
šjor, čujete li vi nas ? Platit ćemo ako triba. Samo nan pustite našega Franu.
Ne vridi van on i sve šta ima ni pô šolda – viče Danka u vrata.
Vrata se otvaraju. Raščupani Frane drži
štakora za vrh repa. Beživotno tijelo se
njiše poput klatna. Glava mu je neprepoznatljiva. Iz krvave mase, niz nešto što
je nekad bila njuška, spušta se kap krvi
i pada na pod.
utorak, 19. veljače 2013.
Pripovijedanje u drugom licu jednine ili množine
Pisanje u drugom licu mi je najmanje
drago jer lako klizne u propovijed. Baš u tom licu se pišu propovijedi,
politički govori i famozne think pink
self help sve će biti super knjige. Tete pišu : morate ovo, ne smijete ono, zamolite kozmički duh za snagu i sve
glupost do gluposti samo da sve skupa ne bi sveli pod jedan nazivnik, a to je
lijenost. Napravi plan, pridržavaj ga se i guraj naprijed. To je cijela
filozofija. Sad to znam. Prije pomoćnica nisam ni razmišljala o tako dubokim
temama. Brutalno su mi otvorile oči.
Izgleda kao da ne volim
samopomoćnice. Istina je. Ne volim ih. Mrzim ih. Imala sam jedan predivan interval u svom životu. Uz pomoć samopomoćnica
sam bila na vrhu svijeta. Čitala sam i primjenjivala te zlatne misli, ono,
tipa, trošite, što više trošite, više će
blagoslova ući u vaš život. Koliko znam, sav taj blagoslov je ostao u
bankama, a trenutak kad mi je osobni bankar, na pitanje kada ću opet
moći otvoriti račun u banci, odgovorio drsko i bučno Nikad, naočigled i na zadovoljstvo dokonih penzionera koji su
zatravljeno pratili razvoj situacije, će
zauvijek ostati zapisan u crnoj knjizi mog života.
I ne samo da je bljesnuo koljačkim
pogledom prema meni, nego se okrenuo i demonstrativno odmarširao iza nekih
vrata, a ja se rumenih obraza okrenula i progurala kroz kapute koji su odisali
naftalinom, izašla na rivu i gledala valove kojima je južina tukla o korniž.
No, ipak, ne mogu lagati. U svemu je bilo i koristi. Tako sam sljedećih mjeseci
upoznala mnoge predivne službenike i gotovo sve splitske banke počastila svojim
dolascima i živjeli smo u ljubavi dok su rate klizile, a poslije smo se malo
drukčije pričali. Eto, ja toliko o samopomoćnicama.
Vratimo se na drugo lice. Ne znam što
bih vam rekla. Nije mi drago i gotovo.
Evo jedan light tekst u kojem sam
pokušala opisati Franinu borbu sa štakorom.
Frane
i štakor
Odlučio
si ga ubiti. Danas je taj dan. Dosadilo ti je njegovo grickanje. Slaninu moraš
zamotavati i skrivati kao da je od zlata. I opet je, vražji stvor , pronađe.
Moraš ga zaustaviti. Krajnji je čas.
Stavljaš
zamku sa komadom slanine. Čuo si da je za to bolji orah, ali nemaš oraha u
kući. Otkad je none Kate umrla, nema tko peći kolače. Ni miševe loviti. None je
bila veliki lovac na miševe. Stanuješ u prizemlju. Često su vas posjećivali.
Nisu uvijek miševi. Češće navraćaju štakori. Gade ti se. Nikad nisi ni jednog
ubio, ali sad je dosta.
Čekaš
u hodniku. Čekaš i čekaš. Napokon dolazi. Vrata prema dvorištu su stara i
klimava. Trebao si ih odavno popraviti. Nemaš volje. Za koga ? Svi su te
napustili. Osim miševa. Negdje si pročitao da je Walt Disney imao miša ljubimca
. On mu je dao ideju za Mickey Mousea. Obogatio se na jednom mišu. Da živiš još
sto godina i da se gledaš sa cijelim mišjim rodom, ne bi se obogatio. Takve si
sreće.
Misli
ti prekida šuškanje u kuhinji. Tu je osuđenik. Kraj mu se bliži. Polako se
primičeš vratima. Rukom tražiš metlu . Da ti none Kate vidi kako metlu držiš u
hodniku, čuo bi prigovora. Ona je bila jedna od onih pravih pravcatih domaćica.
Sve je trebalo biti na svome mjestu, sve se trebalo čuvati i ništa bacati.
Tvoja nepažnja prema metli bi bila za svaku osudu. I još je držiš dlakama
oslonjenu na pod. Već su se spljoštile, a baš i nisi redovit u metenju.
Čuje
se grebanje. Oprezno se nadviruješ. Gledaš prema zamci, ali tamo nema ništa.
Podigneš pogled. Nesretnik se sladi komadom slanine kojeg si zaboravio
spremiti, ni ne sluteći da mu je to zadnji obrok. Crne očice blistaju, brkovi
se ritmički miču, masna dlaka mu je na leđima isprekidana krugovima gole kože,
sjajni rep počiva među posuđem na stolu. Dođe ti se nasmijati kad pomisliš kako
bi mu sad trebao ponuditi posljednju cigaretu. Kreneš prema njemu. Podigne
glavu i pogleda te više iznenađeno nego prestrašeno, a onda okretno skoči sa
stola. Začuješ tusti udarac, a on
pobjegne prema zidu. Šulja se bokom
utisnutim u zid kao da će se tamo otvoriti tajni prolaz. Pogledava prema tebi.
Divljački
se zatrčiš prema njemu. Sjedalica ti se ispriječi. Bacaš je. Vičeš. Sad će
platiti za sve tvoje muke. Platit će i što mu je rođak gnjavio tvoju majku dok
je izmučena ležala poslije smrti brata ti Rina. Nona Kate joj je govorila da
nema nikakvih miševa u sobi, ali ona je bila uporna u uvjerenju da je to njen
najmiliji sin. Došao joj se javiti sa onog svijeta. Nije to miš. To je njen
Rino. None je govorila ocu da je urazumi. Otac je samo šetao hodnikom i nije
govorio ništa. Tebi je bilo svejedno. Tvoga brata nema niti će ga ikad više biti. Rekao si
majci da se ljudi ne pretvaraju u miševe. Bilo ti je žao kad je poslije par
dana umrla. Mogao si se praviti da joj vjeruješ.
Štakor
korakne. Ti korakneš. Štakor ponovno korakne. I ti korakneš. Tvoj je korak duži
, pa si mu već blizu. Zamahneš metlom i udaraš. Vičeš.Udaraš. Vičeš. Metla
udara u zid, u sjedalicu, u ormarić, u štakora. Udaraš. I ponovno udaraš.
Osjećaš da si bliže životu što je štakor bliže smrti. Osvećuješ se za Rinovu
smrt. Za očevu smrt. Za majčinu smrt. Za nona Katinu smrt.
Štakor
strese nogicama i umiri se. Glava mu je krvava masa. Miruje. Ti i dalje mlatiš.
I vičeš. Vičeš. Vičeš.
ponedjeljak, 18. veljače 2013.
Pripovjedačev glas, diskurs, očište
Pripovjedačev
glas, diskurs, POV (point of view), očište
Sve su ovo nazivi za glas u kojem
pišemo. Glas može biti u bilo kojem licu jednine ili množine, no ako priču
započinjemo pisati jednim glasom, onda u tom glasu ostajemo do kraja. Nisu mi
poznati primjeri gdje se u priči miješaju glasovi. Ako griješim, ispravite me,
ali ne mogu se sad sjetiti ni jedne. Roman je druga stvar. Šira je forma, pa
možemo ubaciti više glasova.
Počet ću sa prvim glasom jednine. To je
obično glas za introspektivnu prozu tipa dnevničkih zapisa, ispovijesti ili
pisama. Dolje ću staviti pokušaj pisanja u epistolarnoj formi. To je , ustvari,
domaći rad gdje je zadatak bio primijeniti kuhanje u priči, a kako smo tata
Pelegrini i ja ka’ prst i nokat, bilo mi je najlakše njega uvaliti u priču.
Malo sam varala, pa šta ! Vi niste nikad ?
Pisanje iz prvog lica je zgodno kad lik
puno pati. Tko će znati opisati njegove patnje bolje od njega samoga ? Ili kad
je u nedoumici. Onda malo mozga ovako, malo onako, pa se misli što bi i eto
priča dođe skoro do kraja. Problem je što se sve skupa zna pretvoriti u
svakidašnju jadikovku, pa se čitatelju
zgade i lik i njegove patnje.
S druge je strane zgodno za izvući jaku poantu.
Lik priča o onome što zna, pa ga je na kraju lako zaskočiti s nečim potpuno
neočekivanim. I za dramatiziranje je pisanje u prvom licu odlično. Znate kako
su u strahu velike oči i kako se ne triba bojati ničega osim straha, ova nije
moja nego od Eleanor Roosevelt, a lako je njoj bilo tako pivat kad joj je iza
leđa bio najmoćniji čovjek u državi. Opet sam zalutala.
U prvom licu lik može dramit, izmišljati
strahote koje ne postoje, nabrijavati priču. Znate li da se samo 20 % onoga od
čega strahujemo i ostvari ? Niste znali ? Sad znate. Vidite li kako se od priče
u obliku mišića može napraviti slon ?
Odmah ću dati primjer : mali Ivica je
popio asa. Putem prema kući prevrće u glavi kako je bilo zadnji put kad mu je
zdimilo asa, kako mu je majka rekla da će mu uši iščupat, a djeca imaju nekakvu
glupu naviku da sve shvaćaju doslovno, i kako mu je otac rekao da ga neće
pustiti na , recimo, balet, balet je zgodan jer se po tome vidi koliko je mali
Ivica neobičan i velika je prilika da će ga čitatelj zapamtiti baš po baletu, i
sve tako ide mali Ivica i misli kako je i mali Andro popija asa, ali njegovi
nisu tako strogi, pa se opet misli bi li pobjegao od kuće, ili se skrio kod
bake dok tajfun ne prođe, pa ga usput pas
lutalica napadne i raščepuša mu novi kaputić i odgrize pola nogavice i on to
skoro da i ne primijeti jer mu je onaj as kao bodež u sred srca i sve tako dok
ne uđe u kuću. I što se dogodi onda ? Majka i otac gledaju Sulejmana i čuju da
im mali Ivica priča o maleckoj jedinici u dnevniku, a oni mu samo odgovaraju da
ga u kuhinji čeka večera.
Lako je pisati u glasu koji nam je
generacijski blizu, ali ako pokušamo pisati iz očišta djeteta, tu nastaju
problemi. Najprije treba prilagoditi jezik. Ne može dijete govoriti o
jukstapoziciji i razmišljati o tome što će biti ako bude. Djeci je budućnost
nekako skučena. Proteže se , zavisi od starosti djeteta, ali recimo do
Mihaelinog rođendana koji će biti kad se nabroje prsti na obje ruke i još dva
prsta na nozi. Dijete ne zanimaju mnoge stvari koje zanimaju odrasle, ali su im
neke stvari, poput kupovanja igračke ili
Mihaelinog rođendana, centar svijeta. Tu treba biti jako oprezan, jer sve što
imate kao pripovjedač je vaša vjerodostojnost. Može vam zaplet biti bogovski,
rečenica savršena, ali ako lik nije vjerodostojan, uzalud vam trud,
pripovjedači.
Ne želim vas obeshrabriti, pa zato neću
spominjati pisanje iz očišta životinje, no to ne znači da ne bi bilo zgodno da
se pokušate oglasiti kao pas kojeg su upravo udomili, ili izbacili iz kuće ili
ga vode na uspavljivanje. Ajme, ovo s uspavljivanjem bi orosilo mnogo oko ! To
je tako zahvalna tema. Eto vam ideje za
priču koju možete poslati na natječaj do 28. Veljače. Link je negdje dolje na
stranici.
A sad, tadaaam, epistolarna forma,
pisanje u , a kojem će ako je epistolarna, prvom licu jednine :
-
Večera
Marta moja, evo ti pišen, a
šta je korist kad znan da ti to nećeš pročitat. Baš te briga šta se ja ovde
patin ka Isukrst na križu. Ja se sve mislin kako ti gore guštaš i pivaš s
anđelima. Uvik si volila pivat. Sićaš se kad bi ti ja dâ šekondu, pa bi se ti
smijala i govorila da reven ka tovar ? E, Marta moja, nikad više tih vrimena,
nikad više s tebon neću zapivat, grdelinu moj ! Ma, znaš, sve se nešto mislin.
Kad bi ti meni mogla dat sinjal, ne tribaš mi se ukaživat, iako san čuja da je
bilo i takvih slučajeva. Samo mi dikod pokucaj na ponistru. Sićaš se kako san
je tebi kuca dok si bila cura, pa bi ti štagod izlagala, da ideš do šjore
Jubice oli bacit škovace i onda bi se nas dva jubili u škurici, a ti si stalno
drćala da nas kogod ne vidi pa ti se reče materi?
Jesan se i ja uspisa. Kad
počnen ne znan svršit, a opet, sve se mislin kako ti ćiriš iza oblaka i sve
čitaš ovo šta ja sad pišen. To bi bilo puno lipo. Vata me smij kad promislin na
tvoju facu , jerbo si se uvik bojala visine. Tako, sad san se lipo pozdravija s
tebon, pa mogu prić na ono zbogradi čega ti pišen. Majketibožje, da me kogod
vidi da pišen pokojnoj ženi, reka bi da san lud, a ja znan, Marta moja, da
nisan lud, jerbo te ćutin u srcu. Digod mi se čini da si još uz mene, pogotovo
kad ne dignen dasku na zahod oli kad bacin šporke bičve ispod kreveta, ajme šta
si bila žestoka na to. One tvoje ćeri su se uvrgle na te.
O njima san ti počeja pisat.
Ovako ti je bilo. Jučer su otišle u neki centar na kraj grada, nisan nikad bija
tamo niti ću, ali one navalile da moraju na rasprodaju, pa se skupile odma
poslin ručka i rekle da će se kasnije vratit, da ja večeran i da buden dobar.
One meni da buden dobar ! Vidiš li ti na što je to došlo ?
In šoma de la šoma, ja san
osta sam. Gleda malo televiziju, čita, ubija oko i gledan na sat, a ono tek
šest uri. Grubo li je kad je čovik sam. Nikad dan proć. Onda san se sitija da
bi moga skuvat štagod za večeru. One dvi će se vratit gladne i bit će in drago.
Ti znaš da ja baš i nisan neki kuvar, ali gleda san cili život kako vi to
radite, pa san valjda nekog vraga i naučija.
Pogledan u frižider. Unutra
lipo meso za toć. Narizano. Samo skuvat. Nije to neki problem. Uliješ uja,
narižeš kapulu, baciš na to meso, dva tri puta promišaš i gotovo. Boga Jokina
nije problem ! Koliko ću uja ulit ? Ako staviš malo zagorit će, ako staviš puno
bit će masno. Onda san se odlučija i ulija jedan prst, onako da dobro popliva.
Dok se uje grijalo, nariza san kapulu. Nije to više ono šta je bilo. Kad bi ti rizala kapulu, ja bi za stolon proplaka. Sad
kapula više nit' smrdi, nit' miriše. Sama plastika, a i rizala se ka plastika.
Ja upren nožen, a ono odleti u vražju mater. Skupja san je i po sudoperu i po
podu. Već te vidin kako zavrćeš noson. Opra san onu šta je pala na pod, malo je
pomlatija nožen, jesu bokuni malo veći, ali skuvat će se. Onda san kapulu
bacija na uje da je malo ubije. Kad je ubilo kapulu, ubacija san meso i sve
dobro promiša. Dok se kuvalo iša san očistit dva tri kumplira za pofrigat.
Mislija san bit će in to drago, ali da san zna šta me čeka, bija bi sve dâ
kvragu.
Gulija san vražje kumplire,
malo san se i poriza, i sve bi bilo u redu da meso nije počelo gorit. Dođen do
špakera, a ono sve pocrnilo, malo je kâ i bacalo na izgoreno, pa san brzo ulija
dvi čaše vode, doda malo konšerve i nastavija gulit. Stavija san kumplire u
tavu. Malo san ih bacija iz visine, pa me poštrcalo vrilo uje i kamo sriće da
je sve šta je izletilo iz tave palo po meni. Prije bi meni prošle opekotine,
nego šta će nji' dvi zaboravit masne pločice i pod, znaš ti dobro kakve su one
šufištike. Je, bokun je maćalo i zid, ali to ću ja dva puta manit pinelon čin
padne južina.
Toć mi se učinija malo ridak, pa san sasuja konšervu pomidori
unutra da daju gustoću, ali je sve skupa opet ostalo ritko, a ja nisan zna šta bi više moga učinit,
pa san maka sa špakera i stavija sa strane. Taman kad je sve tribalo bit gotovo,
eto ti nji' dvi. Da ima Boga one bi dvi rekle Baš lipo šta si nan skuva večeru, a ne vikat da ću užgat kuću i da
su mi samo gluposti na pameti i svašta još gorega, ali ti neću napisat jerbo bi
se ti odma snervala.
Postavija san stol i donija spizu.
Onda san se sitija da nema salate, a nije bilo ništa u frižideru, pa san na
brzinu pofriga pet jaja. Nji' dvi su se prisvukle i sile večerat. Boje da ti ne
govorin. Biserka govori da kako sam uspija meso pritvorit u garbun. Onda se i
Stela uvatila palamudit da mi je polak kumlira izgoreno, a druga polovica sirova i da
san ih triba mišat u tavu. A, gospeti, niko se nije naučan rodija, mislin se ja
u sebi i sve zafalijen Bogu šta još nisu vidile u kakvon je stanju špaker. Onda
su rekle da se samo jaja mogu jist jerbo in se čini da su dobro pofrigana. Kad
su našle pinjur unutra, odustale su i od jaja.
I sad se ja mislin, Marta
moja, koga smo mi to odgojili. Mučija san se cilu večer, one dođu na gotovo i
nisu zadovoljne.
Eto, napisa san šta san ima
napisat ! Lipo mi se gore provedi i rezerviraj mi jedno misto. Nemoj puno blizu
svetog Petra, jerbo ti ja ne mislin molit po cili dan. Nađi štagod malo sneruke
da se nas dva možemo kokolavat.
Puno te pozdravja i voli tvoj
muž Ivan.
subota, 9. veljače 2013.
Kako započinjem pisati priču
Početak je najvažniji. Slažete li se s time?
Imate neki savjet kako - početi?
Imate neki savjet kako - početi?
Ovo je pitanje postavljeno na stranicama Kluba kreativnih
žena (i muškaraca). Ustvari, tu su dva pitanja. Na prvo je lako odgovoriti.
Slažem se da je početak najvažniji. Inače, što sam starija, sve sam nervozniji
čitatelj i ako me pisac na prvih dvadeset stranica ispegla sa svojim unutarnjim
životom, ostavljam knjigu. Uopće mi nije briga hoće li poslije biti ludilo
teksta. Dosta je meni i mog unutarnjeg života.
Ne volim tekstove koji teku kao rijeka tamo gdje je najšira.
Volim brzace, slapove i izvore. Ne mislim tu na ubrzanu radnju , koja u
posljednje vrijeme prečesto sliči na scenarij za film. Mislim na rečenicu i stil.
Živa i inteligentna rečenica , pa ako je k tome još duhovita, je vrhunac užitka u čitanju.
preneseno sa Stockvault.net, stranice koja nudi besplatne fotografije
Počinjem sa slapovima,
brzacima, a ponekad i s izvorima. Na široki mirni dio dođem između dva
dramatična brzaca. Čitatelju je ponekad potrebno odmora. Ako taj odmor pristojno upakiram, bit
će zanimljiv. Ako ga stavim na sam početak, bit će umor. Potrebni su mirni dijelovi i zbog toga što se čitatelju trebaju pružiti objašnjenja koja su potrebna zbog
razumijevanja teksta. To su opisi mjesta, likova, mala analiza radnje, opisi
vremenskih prilika ili neprilika ako su važni za priču ili za postizanje
atmosfere.
Pogledajte kako Ray Bradbury, mag dobre rečenice, opisuje
dolazak noći u tri obične rečenice.
“ I grad
je bio pun hladnoga sunca.
I, tada, najednom, dana je nestalo.
Noć je došla ispod svakoga stabla i razlila se.”
Nema tu tamnog ogrtača koji je pao na grad, ni
blistavih zvijezda koje titraju na nebu, ni purpurnih oblaka čija se boja
mijenja u tamno sivu i nestaje. Ni hladnoće koja je vladala u zraku. Tek tri
obične, jednostavne rečenice.
Tip ide dalje, pa nam kroz jednu karticu teksta opisuje
pripreme dječaka za Noć vještica, a onda, ono što bih ja, amater u pisanju, razvukla
na barem pola kartice, on strpa u jednu jedinu rečenicu iz koje saznajemo i koliko
ih je i kojega su, otprilike, društvenog statusa, pa čak i kakvoga su
raspoloženja.
“ Osam je dječaka izvelo niz ljupkih skokova preko lonaca sa
cvijećem, ograda, usahle paprati, grmlja, pa prizemljilo na uškrobljene tratine
pred kućom. “
A sad se vratimo prvoj rečenici. Rijetko kad imam prvu
rečenicu, ali , ako je imam, imam odmah i cijelu priču. Inače, mi je za priče najčešći
okidač nekoliko povezanih riječi koje mi se stvore u glavi ili ih pokupim
negdje uz put, slika ili pjesma. Oko toga izranjaju slike i dijalozi. U glavi
mi bude veća gužva nego u liječnikovoj čekaonici u vrijeme gripe. Svi se
prizori i svi likovi guraju i htjeli bi izbiti u prvi plan, a, nažalost, to se
najčešće događa za vrijeme šetnji. Obožavam hodati. Kako mi koraci hvataju ritam,
tako i priča teče. Ne znam kako je onima koji očekuju da ću ih prepoznati i javiti
im se, ali meni je super.
Čim sjednem za komp, istresam priču. Odavno sam shvatila da
ne treba čekati prvu rečenicu niti opisivati sve što je dovelo do onoga o čemu
pišem. Pogotovo ne trebam pisati kao da ću s tim tekstom konkurirati za Nobela.
Istresem ono što mi je zanimljivo i to
je srž priče. Ostalo, uključujući i prvu rečenicu, ću nadopisati kasnije.
Pokaže se da su to obične didaskalije koje su potrebne da čitatelj razumije o
čemu ja to. A i ta famozna prva rečenica klikne u međuvremenu.
Često premjestim pasuse. Ono što je bilo na kraju, pomaknem na
početak ili u sredinu, a kako sam istresala u komp sve i svašta, dosta toga izbrišem, jer najčešće je za priču posve nevažno kako je
Mare bila obučena, ali je važno da je Mate imao njegovan brk, jer je to Maru podsjetilo na šerifa u New
Yorku, pa se odmah zaljubila u Matu. Dobro, poslije se malo odljubila kad se
Mate pokazao, unatoč brku, kao pravi samoživi gad, ali je već bilo kasno, jer
je Mare , s trbuhom do zubi, pred oltarom , obećala svome Mati ljubav do groba,
on obećao u dobru i u zlu. To što, kad
je dobio vjenčani list, više nije imao sluha za Marino zlo, ali jest za svoje
dobro, je srce priče. Eto vam ideja, pa je razradite ako vam se dâ.
Neka mi oproste svi koji misle drukčije, ali pisanje je težak
i samotan posao i sreća da je tako. Koliko nam se priča odvrti u glavi, a
koliko smo ih ukrotili ? Svi oni pisci koji daju zanesene intervjue kako im je
pisanje radost, kako uživaju i bla, bla, bla, ne govore istinu. Pisanje je
tlaka. Sjesti za stol i spustiti prva slova na ekran je prava muka ravna
Sizifovom kamenu. Poslagati dijelove priče mi se čini gotovo nemogućim. Hoće li bolje biti ako
već na početku naglasim da je vrtlar ubojica ( hvala, Mladene V., za vrtlara) ? Trebam li otkriti da je Jana šepala odmah
ili to ostaviti za kraj ? Napišem priču. Prepravljam kasnije. Ako je Hemingway
mogao svoje priče prepravljati i do sto puta, tko sam ja da bih imala dobru
priču već poslije prvog drafta ?
Kad priču završim nije ju teško preslagivati, ali dok pišem,
padaju mi na pamet rečenice koje ne bih htjela zaboraviti dok dođem do tog
dijela priče. Već dugo ne brinem zbog toga. Ako su dobre, čekat će svoj red.
Ono što je zaista divno kod pisanja je kad me poslije
nekoliko rečenica, ili poslije nekoliko kartica, tekst ponese . Nižu se rečenice, a pred mojim
se očima odmotava cijeli jedan svijet sa svim svojim tragedijama i radostima i ja
sam isključivi gospodar u tom svijetu. To je ta radost pisanja koja se opet ne
može mjeriti s radošću koju osjetim kad imam dobru priču. Kako znam da je priča
dobra ? Prepoznam je. Danima me još
prati .
petak, 8. veljače 2013.
O Školi kreativnog pisanja
Danas
ću črčkati o onome u što se malo i nimalo razumijem, a to su škole
kreativnog pisanja. Najprije, naziv je prestrašan. Asocira me na pravljenje
ogrlica od čepova Coca Cole ili pletenje džempera s jednim rukavom i sve ono
što neki ljudi misle da je kreativno pa u to troše svoje dane proizvodeći čudne
i neupotrebljive predmete.
Neki
te škole jako hvale, pogotovo u Americi. Razne tete izdaju bestsellere koji se
prodaju u milijunskim nakladama. Još to nije došlo kod nas. Kod nas se piše
kako se piše. Ne bih previše o hrvatskoj književnosti iako svi znamo da se neke
knjige ovjenčane nagradama naprosto ne mogu čitati. Tko kaže suprotno, ili je
izdavač, ili je malo skrenija ili ne govori istinu.
Dakle,
vratimo se školama. Ima ih. U posljednje se vrijeme sve češće otvaraju i sve
više polaznika imaju. Načula sam da postoje čak i nekakve vikend škole . Vikend
škole ?!? Mislim, nisu predavanja vikendom, nego traju jedan vikend. Nisam bila ni u jednoj , pa ne mogu ništa kvalificiranoga reći. Zato ću pisati o školi u
kojoj sam bila i još sam, a kraj mog školovanja se ne nazire. Ovo vrijedi i
kao direktna obavijest mojim kolegama. Ne da ću iz Škole na Lovrinac, nego ću
još i svaki put dolaziti. Nema picavanja.
Sad
se vraćam. Uvijek me nešto omete pa izgubim nit vodilju. Počelo je bezazleno
kao što kod mene , uglavnom , sve počinje, a poslije se pretvori u tsunami, pa
tko preživi. Baš mi se danas piše. Zato ću sve iz početka. Mislim da je bio
četvrtak. Ili petak ? Nije važno. Važno je da je radio bio upaljen, a ja mlatila po
kompu. Onda je spikerica govorila. Nisam je slušala dok mi nije u uho
upala “škola kreativnog pisanja”. Malo sam nakrivila glavu da bolje čujem, jer
kod mene radio uvijek tiho mrmori, a ja na kompu slušam mjuzu i svako
malo se dižem stišavati taj vražji radio kojega netko, možete pretpostaviti
tko, u prolazu pojača. U tu moju nakrivljenu glavu je upala i riječ Split.
Pomislila sam da bi ovo moglo biti ozbiljno, pa sam napravila jelenji
skok do radija i odvrnula gas do daske. Spikerica je hvalila nekakvu školu koja
će započeti s radom pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića i bla, bla, bla,
vodit će je Irena Delonga i bla, bla, bla, treba poslati jednu priču na mail.
Osoba
sam koja gotovo ništa ne radi stihijski. Moj je moto “ što radiš, pošteno radi i
misli na kraj.” Ovaj put nisam mislila
ništa osim koju ću priču poslati. Ajde, jesam, isto sam malo promislila.
Dvanaest tjedana, po tri sata tjedno. Zbog jednog dana mog nepisanja u tjednu
hrvatska književnost neće previše patiti, a možda ću tamo nešto i naučiti.
Naime, nisam od onih što su izlazile po školskim časopisima, nisam recitirala
svoje pjesme na Danima škole, ma šta ja tu bajam, nisam skoro ništa pisala do
prije nekoliko godina, a počela sam pisati jer bi, čitajući neku knjigu,
pomislila, ovo bi ja bolje. Druga primamljiva okolnost je bila ta što mi škola
nije daleko od kuće i početak je u idelan sat. Taman dođem kući, pojedem
nešto i krenem.
Prva
strahota tog povijesnog dana je bio pljusak koji se obrušio na mene negdje na
polovici puta. Drugo razočaranje su bile godine osobe koja će voditi školu.
Mlađa od moje kćere. Starije kćere. Onda sam malo razmišljala. Ubije me to
razmišljanje. Mogla bih poslušati malo teorije. Teorije mi fali. Pobirala sam
tu i tamo ponekog Lacana, Genetta ili Solara, načitala se beletristike, a sad
bih mogla saznati još pokoju sitnicu. Mlada je i neiskusna, ali tek je završila
studij, pa će nam valjda prenijeti nešto od onoga što su je tamo učili. Tu joj
je mladost išla u prilog. Ne može čovjek u nekoliko godina zaboraviti baš
toliko puno da ne bi ostalo nešto i za nas amatere. Dobili smo domaći rad i vratili
se nevremenu koje je vani bjesnilo.
Našvrljala
sam domaći. Ono, opis neke situacije u gradu. Mislim, to će biti sitnica.
Predam domaći, učiteljica uzme za kući, sve lijepo pročita, ispravi, usput vidi
i od kakvog sam ja kvalitetnog štofa. Sitnica. Sad dolazi onaj teži dio ove
ispovjedne proze, uh. Posjedali smo u krug, Irena, to je učiteljica, nam je
održala predavanje kako će svatko pročitati svoj domaći, a ostali komentirati.
Ajme, ljudi moji, blamaže ! Ispaštroćalo me ka nikad. Ajde, pohvalila je poneku
sitnicu u tom domaćem. Valjda od straha da joj se ne rasplačem u sred razreda.
Nisam se rasplakala, ali sam rekla sebi “ Ruže, naje…, nagrabusila si !”.
Ne
znam je li to normalna škola. Dolazimo tamo. Pišemo. Čitamo. Kritiziramo jedni
druge. I tako već tri ciklusa po dvanaest tjedana. Svakog tjedna naša nam
učiteljica daje zadatak. Nemojte misliti da je to lagan zadatak. Gotovo svaki
put odlučim kako ću se sljedećeg četvrtka pojaviti bez domaćeg rada i popit
asa, ali , uglavnom, do subote popodne imam priču.
Tri
sata u školi nam prolete za čas. Gotovo da i ne razgovaramo o privatnim
životima. Čitamo priče, a znamo se i nadglasavati, pogotovo ako je priča loša
ili bi mogla biti bolja. Savjeti pljušte sa svih strana. I ono najvažnije,
nikad ne govorimo utješne baljezgarije. Ako je dobro, primijetimo i pohvalimo.
Često znamo ostajati otvorenih usta kad netko završi čitanje. Točno se vidi
kako po glavi prevrćemo “ koji je sad ovo vrag ? odakle ovo ?”.
posuđeno s interneta 1 000 000 pictures
Tu
nije kraj. Zvučat će ka Mato Lovrak, ali stvarno je istina. U osam sati zatvara
biblioteka, a mi odlazimo. Ne kućama. Odlazimo u obližnji kafić. Tamo naručimo
čajeve, kave , piva i sve ono što pisci piju, pa nastavimo diskusiju. Ispočetka
su nas konobari gledali kao da smo sišli s broda luđaka. Sad nas više ne
gledaju. Valjda su shvatili da je naše stanje neizlječivo. Gdje na svijetu
možete pronaći do desetak naizgled normalnih ljudi koji su u stanju dva sata
pričati o pisanju, knjigama, filmovima i muzici ? Razmislite malo, koliko imate
prijatelja koji bi mogli podnijeti sat dva vaše priče o tome kako pišete ili
što čitate ? Mislim, ne mislim, znam da bi me većina mojih svjetovnih
prijatelja već poslije pola sata proglasila ludom, ali ovi duhovni, o čijim
životima ne znam gotovo ništa, me shvaćaju i ja njih shvaćam.
Moj
vam je savjet, ako ste u blizini Splita, upišite se na jesen u Školu kreativnog
pisanja pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Ako niste u mogućnosti, pronađite
nekoga tko piše , pa se sastanite jednom tjedno, razmijenite priče između sebe,
zadajte si zadatke za sljedeći tjedan i komentirajte prošle priče. Možda bi
mogli napraviti zatvorenu grupu na
Fejsu. Pokušajte. Izgubiti nećete ništa, možda samo malo vremena, a dobiti
možete puno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)