O Školi kreativnog pisanja

Danas ću črčkati  o onome u što se malo i nimalo razumijem, a to su škole kreativnog pisanja. Najprije, naziv je prestrašan. Asocira me na pravljenje ogrlica od čepova Coca Cole ili pletenje džempera s jednim rukavom i sve ono što neki ljudi misle da je kreativno pa u to troše svoje dane proizvodeći čudne i neupotrebljive  predmete.

Neki te škole jako hvale, pogotovo u Americi. Razne tete izdaju bestsellere koji se prodaju u milijunskim nakladama. Još to nije došlo kod nas. Kod nas se piše kako se piše. Ne bih previše o hrvatskoj književnosti iako svi znamo da se neke knjige ovjenčane nagradama naprosto ne mogu čitati. Tko kaže suprotno, ili je izdavač, ili je malo skrenija ili ne govori istinu.

Dakle, vratimo se školama. Ima ih. U posljednje se vrijeme sve češće otvaraju i sve više polaznika imaju. Načula sam da postoje čak i nekakve vikend škole . Vikend škole ?!? Mislim, nisu predavanja vikendom, nego traju jedan vikend. Nisam bila ni u jednoj , pa ne mogu ništa kvalificiranoga reći. Zato ću pisati o školi u kojoj sam bila i još sam, a kraj mog školovanja se  ne nazire. Ovo vrijedi i kao direktna obavijest mojim kolegama. Ne da ću iz Škole na Lovrinac, nego ću još i svaki put dolaziti. Nema picavanja.

Sad se vraćam. Uvijek me nešto omete pa izgubim nit vodilju. Počelo je bezazleno kao što kod mene , uglavnom , sve počinje, a poslije se pretvori u tsunami, pa tko preživi. Baš mi se danas piše. Zato ću sve iz početka. Mislim da je bio četvrtak. Ili petak ? Nije važno. Važno je da je  radio bio upaljen, a ja  mlatila po kompu. Onda je spikerica  govorila. Nisam je slušala dok mi nije u uho upala “škola kreativnog pisanja”. Malo sam nakrivila glavu da bolje čujem, jer kod mene radio uvijek  tiho mrmori, a ja na kompu slušam mjuzu i svako malo se dižem stišavati taj vražji radio kojega netko, možete pretpostaviti tko, u prolazu pojača. U tu moju nakrivljenu glavu je upala i riječ Split. Pomislila sam da bi ovo moglo biti ozbiljno, pa sam napravila jelenji skok do radija i odvrnula gas do daske. Spikerica je hvalila nekakvu školu koja će započeti s radom pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića i bla, bla, bla, vodit će je Irena Delonga i bla, bla, bla, treba poslati jednu priču na mail.

Osoba sam koja gotovo ništa ne radi stihijski. Moj je moto “ što radiš, pošteno radi i misli na kraj.”  Ovaj put nisam mislila ništa osim koju ću priču poslati. Ajde, jesam, isto sam malo promislila. Dvanaest tjedana, po tri sata tjedno. Zbog jednog dana mog nepisanja u tjednu hrvatska književnost neće previše patiti, a možda ću tamo nešto i naučiti. Naime, nisam  od onih što su izlazile po školskim časopisima, nisam recitirala svoje pjesme na Danima škole, ma šta ja tu bajam, nisam skoro ništa pisala do prije nekoliko godina, a počela sam pisati jer bi, čitajući neku knjigu, pomislila, ovo bi ja bolje. Druga primamljiva okolnost je bila ta što mi škola nije  daleko od kuće i početak je  u idelan sat. Taman dođem kući, pojedem nešto i krenem.

Prva strahota tog povijesnog dana je bio pljusak koji se obrušio na mene negdje na polovici puta. Drugo razočaranje su bile godine osobe koja će voditi školu. Mlađa od moje kćere. Starije kćere. Onda sam malo razmišljala. Ubije me to razmišljanje. Mogla bih poslušati malo teorije. Teorije mi fali. Pobirala sam tu i tamo ponekog Lacana, Genetta ili Solara, načitala se beletristike, a sad bih mogla saznati još pokoju sitnicu. Mlada je i neiskusna, ali tek je završila studij, pa će nam valjda prenijeti nešto od onoga što su je tamo učili. Tu joj je mladost išla u prilog. Ne može čovjek u nekoliko godina zaboraviti baš toliko puno da ne bi ostalo nešto i za nas amatere. Dobili smo domaći rad i vratili se nevremenu koje je vani bjesnilo.

Našvrljala sam domaći. Ono, opis neke situacije u gradu. Mislim, to će biti sitnica. Predam domaći, učiteljica uzme za kući, sve lijepo pročita, ispravi, usput vidi i od kakvog sam ja kvalitetnog štofa. Sitnica. Sad dolazi onaj teži dio ove ispovjedne proze, uh. Posjedali smo u krug, Irena, to je učiteljica, nam je održala predavanje kako će svatko pročitati svoj domaći, a ostali komentirati. Ajme, ljudi moji, blamaže ! Ispaštroćalo me ka nikad. Ajde, pohvalila je  poneku sitnicu u tom domaćem. Valjda od straha da joj se ne rasplačem u sred razreda. Nisam se rasplakala, ali sam rekla sebi “ Ruže, naje…, nagrabusila si !”.

Ne znam je li to normalna škola. Dolazimo tamo. Pišemo. Čitamo. Kritiziramo jedni druge. I tako već tri ciklusa po dvanaest tjedana. Svakog tjedna naša nam učiteljica daje zadatak. Nemojte misliti da je to lagan zadatak. Gotovo svaki put odlučim kako ću se sljedećeg četvrtka pojaviti bez domaćeg rada i popit asa, ali , uglavnom, do subote popodne  imam priču.

Tri sata u školi nam prolete za čas. Gotovo da i ne razgovaramo o privatnim životima. Čitamo priče, a znamo se i nadglasavati, pogotovo ako je priča loša ili bi mogla biti bolja. Savjeti pljušte sa svih strana. I ono najvažnije, nikad ne govorimo utješne baljezgarije. Ako je dobro, primijetimo i pohvalimo. Često znamo ostajati otvorenih usta kad netko završi čitanje. Točno se vidi kako po glavi prevrćemo “ koji je sad ovo vrag ? odakle ovo ?”.

                                                       posuđeno s interneta 1 000 000 pictures

Tu nije kraj. Zvučat će ka Mato Lovrak, ali stvarno je istina. U osam sati zatvara biblioteka, a mi odlazimo. Ne kućama. Odlazimo u obližnji kafić. Tamo naručimo čajeve, kave , piva i sve ono što pisci piju, pa nastavimo diskusiju. Ispočetka su nas konobari gledali kao da smo sišli s broda luđaka. Sad nas više ne gledaju. Valjda su shvatili da je naše stanje neizlječivo. Gdje na svijetu možete pronaći do desetak naizgled normalnih ljudi koji su u stanju dva sata pričati o pisanju, knjigama, filmovima i muzici ? Razmislite malo, koliko imate prijatelja koji bi mogli podnijeti sat dva vaše priče o tome kako pišete ili što čitate ? Mislim, ne mislim, znam da bi me većina mojih svjetovnih prijatelja već poslije pola sata proglasila ludom, ali ovi duhovni, o čijim životima ne znam gotovo ništa, me shvaćaju i ja njih shvaćam.

Moj vam je savjet, ako ste u blizini Splita, upišite se na jesen u Školu kreativnog pisanja pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Ako niste u mogućnosti, pronađite nekoga tko piše , pa se sastanite jednom tjedno, razmijenite priče između sebe, zadajte si zadatke za sljedeći tjedan i komentirajte prošle priče. Možda bi mogli napraviti  zatvorenu grupu na Fejsu. Pokušajte. Izgubiti nećete ništa, možda samo malo vremena, a dobiti možete puno.