Recenzija knjige Pijev život

Nisam veliki ljubitelj putopisa, a ni pustolovnih romana. Pijev život sam počela čitati bez naročitih očekivanja s mišlju da ću prekinuti čim mi dosadi. U posljednje vrijeme baš i nemam puno milosti prema piscima koji si dozvoljavaju slobodu mrcvariti čitatelja.

Tako je bilo u petak navečer. U subotu navečer sam došla do posljednje stranice, zaklopila korice i sjedila, sjedila, sjedila. Bila sam tužna što je čaroliji došao kraj, a opet zadovoljna što sad mogu na miru razmisliti o pročitanom.

O samoj radnji možete na netu saznati sve što vam treba . Preporučam recenziju Tanje Tolić na Najbobljeknjige.com. Šesnaestogodišnji Pi se , poslije potonuća broda na Tihom oceanu,  nađe u čamcu za spašavanje s bengalskim tigrom, hijenom, orangutanicom i zebrom. Tu mi se u glavi odvrti sporedna priča o situacijama u kojima se nađemo u životu, okruženi opasnostima.

Pi se u prvim trenucima spašava tako da se malo odmakne od njih viseći na veslu sa strane čamca. Kad više ne može fizički izdržati, vraća se na brod pun opreza i smišljajući kako sebi osigurati uzmak kad krene obračun. Zebra je pri skoku u čamac slomila nogu i, kao najslabiji sudionik u ovoj areni , postala prva žrtva. Pi uspije sklepati privremenu splav, slabu i nesigurnu, ali dovoljnu da odloži , barem na neko vrijeme, neminovnu smrt. Dok se ljulja na toj orahovoj ljusci , koju i najmanja oluja može potopiti, tigar , zvani Richard Parker, obračuna s hijenom i orangutanicom. Sada su ostali njih dvojica. Sami. Pi na krhkoj splavi i Richard Parker na čamcu. Okruženi  nepoznatim i opasnim oceanom kojemu je granica prazni horizont. Bez hrane. Bez vode. Bez saznanja gdje se nalaze i što ih čeka.

Zar ovo nije život ? U teškim se situacijama ili borimo ili odmaknemo dok osmotrimo situaciju i pripremamo se za borbu. Samo jaki i ustrajni pobjeđuju. Život je neprekidna borba u kojoj  ne znamo, ili mislimo da znamo, gdje smo i što nas još čeka.

„ Naš je pogled uvijek polumjer. Opseg je pregolem. Zapravo se krugovi umnožavaju. Biti brodolomac znači biti zarobljenik u jezivome kolu. U središtu smo jednoga kruga, a iznad nas se vrte dva suprotna kruga. Sunce nas mori poput svjetine, bučne i napasne svjetine koja nas tjera da stavimo ruke na uši i da zatvorimo oči, koja nas tjera da se sakrijemo. Mjesec nas potresa time što nas nijemo podsjeća na našu samoću. „

Pi niže svoje dane polako i mukotrpno. Iz gotovo nemogućih egzistencijalnih uvjeta, bez vode, bez hrane, bez zaklona, suočen sa stalnom smrtnom prijetnjom u obličju bengalskog tigra, Pi polako i ustrajno pronalazi rješenja za svaku od tih prijetnji. Ne brinite. Martel je sve tako lijepo i vjerodostojno posložio da vam se uopće ne razmišlja o alegoriji koja se krije iza svega. Ako pak razmislite o alegoriji, vidjet ćete da je Pijev život genijalna think pink samopomoćnica tipa „ Što učiniti sa životom kad vam sve mogućnosti zakažu“. Usudila bih se reći da je knjiga duboko filozofska. Ne jednom sam zastala i razmislila o rečenici koju je sjajni Martel uklopio tako elegantno u priču o dječaku i tigru. Previše je tih rečenica da bi ih ubacivala ovdje. Dakle, zaista ćete morati pročitati knjigu.

„ Cijeli taj dan i noć uspinjali smo se i padali, uspinjali se i padali, sve dok užas nije prešao u jednoličnost, a za njim uslijede obamrlost i potpuna predaja. „

Sretnik ste, a možda i niste, ako nikada u životu niste imali ovaj osjećaj. No, nemojte se radovati prije vremena. Nadoći će, kad tad. Život je takav. Ovdje Pi u svom krhkom čamcu prolazi kroz oluju.

Kroz sve strahote, glad i žeđ, Pi neumorno održava desalinizatore i izlovljava ribu. Napor je velik, ali Pi je svjestan da će ga gladni i žedni tigar napasti i ubiti. Ovaj mi vražji tigar ponekad ima previše sličnosti s nevoljnim ustajanjima i odlascima na posao gdje ćemo raditi i raditi za nekoga tko nikad nije zadovoljan i kome nikad nije dosta, s prijateljima, kolegama, pa čak i rodbinom koji bi rado uzimali, a nerado davali.

„ Uvijek sam nešto radio, to je tajna mog opstanka. „ Jedna tako obična, a tako moćna rečenica.

No, Pi je mlad, ali nije glup. S vremenom shvaća da je bengalski tigar za njega više dar nego prokletstvo. Da ga ne tjera na stalni rad i oprez, prepustio bi se malodušnosti.

„ Djelić mene nije htio da Richard Parker uopće ugine, jer, ugine li, ostat ću sam sa svojim očajem, a to je još strahotniji neprijatelj od tigra. „

Poglavlje o strahu, pedeset i šesto, je izvrsna studija . Evo samo djelića „ Brzo donosimo nepromišljene odluke. Udaljujemo svoje posljednje saveznice : nadu i vjeru. I porazimo sebe. Strah, taj obični dojam, porazio nas je.“

Pijevo je putovanje trajalo 227 dana, nešto više od sedam mjeseci. Napori za preživljavanje, strah i neizvjesnost su bili golemi, no u svoj toj strahoti, Pi je pronašao i vremena i načina za predah. Pomirio se sa sudbinom, organizirao život na pučini, prihvaćao od prirode ono što mu nudi, bilo lijepo ili ružno, nikad nije gubio nadu da će pronaći kopno i obilato je uživao u trenucima predaha. Zalascima sunca na pučini ili zvijedama osutim nebom, tim darovima prirode, je krijepio dušu i pružao odmor iscrpljenom tijelu. Plutajući tako mirnom površinom mora , orkrio je da uz nas postoje još mnogi svjetovi koje mi, zbog svoje žurbe, ne opažamo, pa samim tim ni ne uživamo u njima. Koliko vam se puta dogodilo da ste projurili pored travnjaka okupanog rosom, a koliko ste puta zastali i divili se bisernim kapljicama i životu koji, iako na prvi pogled nimalo egzotičan, buja u tom travnjaku? Kada ste zastali nad kolonom mrava i pratili njihova kretanja, pozdravljanja, skretanja , cijeli jedan paralelni život uz naš prevažni i prebrzi život ?

                                          fotografija sa Facebook stranice Secret Garden

Negdje na polovini plutanja Pijev čamac nailazi na otok. Iskrcavaju se. Sve je prekrasno. Idealno. Nepregledne količine vode i hrane. Zadržavaju se na otoku i krijepe svim njegovim blagodatima. Noću se povlače na čamac. Već je shvatio da otok ustvari  nije otok. To je nakupina stabala i algi koje nesmetano plutaju pučinom. Jedina životinjska vrsta na otoku su svisci. Hrane se ribom koja noću ulazi u stotine slatkovodnih jezeraca i tamo ugiba. Pi odluči prespavati na stablu. Iznenadi ga navala svizaca koji sa zalaskom sunca također traže sklonište na stablu. Pi jednog dana otkrije jedino stablo na otoku koje daje plodove. To ga iznenadi, pa dosegne plod i pokuša otkriti kakav je iznutra. Kad skine s njega nakupine listova, otkrije da se se omotali oko ljudskog zuba. Shvaća da je otok ustvari ljudožder i da noću svojom kiselinom ubija živa bića. Richard Parker je to svojim životinjskim instinktom shvatio već prve večeri. Pi uzima zalihe hrane i vode i nastavlja put.

Ne mogu se oteti dojmu da je i ovaj otok metafora. Je li moguće da je otok čitanje knjiga, virtuala, maštanje i dokolica u našim životima ? Poručuje li nam Martel da nam je to sve važno, ponekad čak i neophodno, u životu, ali da treba imati mjeru i ne prepustiti se u potpunosti tim dobrodošlim predasima od nelijepe svakodnevnice ?

Bilo kako bilo, knjiga je jedna od boljih koje sam pročitala u posljednje vrijeme.