Kako započinjem pisati priču

Početak je najvažniji. Slažete li se s time?
Imate neki savjet kako - početi?

Ovo je pitanje postavljeno na stranicama Kluba kreativnih žena (i muškaraca). Ustvari, tu su dva pitanja. Na prvo je lako odgovoriti. Slažem se da je početak najvažniji. Inače, što sam starija, sve sam nervozniji čitatelj i ako me pisac na prvih dvadeset stranica ispegla sa svojim unutarnjim životom, ostavljam knjigu. Uopće mi nije briga hoće li poslije biti ludilo teksta. Dosta je meni i mog unutarnjeg života.

Ne volim tekstove koji teku kao rijeka tamo gdje je najšira. Volim brzace, slapove i izvore. Ne mislim tu na ubrzanu radnju , koja u posljednje vrijeme prečesto sliči na scenarij za film. Mislim na rečenicu i stil. Živa i inteligentna rečenica , pa ako je k tome još  duhovita, je vrhunac užitka u čitanju.

                                        preneseno sa Stockvault.net, stranice koja nudi besplatne fotografije

 Počinjem sa slapovima, brzacima, a ponekad i s izvorima. Na široki mirni dio dođem između dva dramatična brzaca. Čitatelju je ponekad potrebno  odmora. Ako taj odmor pristojno upakiram, bit će zanimljiv. Ako ga stavim na sam početak, bit će umor. Potrebni su  mirni dijelovi i zbog toga što se  čitatelju  trebaju pružiti  objašnjenja koja su potrebna zbog razumijevanja teksta. To su opisi mjesta, likova, mala analiza radnje, opisi vremenskih prilika ili neprilika ako su važni za priču ili za postizanje atmosfere.  

Pogledajte kako Ray Bradbury, mag dobre rečenice, opisuje dolazak noći u tri obične rečenice.

“  I grad je bio pun hladnoga sunca.

I, tada, najednom, dana je nestalo.

Noć je došla ispod svakoga stabla i razlila se.”

Nema tu tamnog ogrtača koji je pao na grad, ni blistavih zvijezda koje titraju na nebu, ni purpurnih oblaka čija se boja mijenja u tamno sivu i nestaje. Ni hladnoće koja je vladala u zraku. Tek tri obične, jednostavne rečenice.

Tip ide dalje, pa nam kroz jednu karticu teksta opisuje pripreme dječaka za Noć vještica, a onda, ono što bih ja, amater u pisanju, razvukla na barem pola kartice, on strpa u jednu jedinu rečenicu iz koje saznajemo i koliko ih je i kojega su, otprilike, društvenog statusa, pa čak i kakvoga su raspoloženja.

“ Osam je dječaka izvelo niz ljupkih skokova preko lonaca sa cvijećem, ograda, usahle paprati, grmlja, pa prizemljilo na uškrobljene tratine pred kućom. “

A sad se vratimo prvoj rečenici. Rijetko kad imam prvu rečenicu, ali , ako je imam, imam odmah i cijelu priču. Inače, mi je za priče najčešći okidač nekoliko povezanih riječi koje mi se stvore u glavi ili ih pokupim negdje uz put, slika ili pjesma. Oko toga izranjaju slike i dijalozi. U glavi mi bude veća gužva nego u liječnikovoj čekaonici u vrijeme gripe. Svi se prizori i svi likovi guraju i htjeli bi izbiti u prvi plan, a, nažalost, to se najčešće događa za vrijeme šetnji. Obožavam hodati. Kako mi koraci hvataju ritam, tako i priča teče. Ne znam kako je onima koji očekuju da ću ih prepoznati i javiti im se, ali meni je super.

Čim sjednem za komp, istresam priču. Odavno sam shvatila da ne treba čekati prvu rečenicu niti opisivati sve što je dovelo do onoga o čemu pišem. Pogotovo ne trebam pisati kao da ću s tim tekstom konkurirati za Nobela.  Istresem ono što mi je zanimljivo i to je srž priče. Ostalo, uključujući i prvu rečenicu, ću nadopisati kasnije. Pokaže se da su to obične didaskalije koje su potrebne da čitatelj razumije o čemu ja to. A i ta famozna prva rečenica klikne u međuvremenu.

 Često premjestim  pasuse. Ono što je bilo na kraju, pomaknem na početak ili u sredinu, a kako sam istresala u komp sve i svašta, dosta toga  izbrišem,  jer najčešće je za priču posve nevažno kako je Mare bila obučena, ali je važno da je Mate imao njegovan brk,  jer je to Maru podsjetilo na šerifa u New Yorku, pa se odmah zaljubila u Matu. Dobro, poslije se malo odljubila kad se Mate pokazao, unatoč brku, kao pravi samoživi gad, ali je već bilo kasno, jer je Mare , s trbuhom do zubi, pred oltarom , obećala svome Mati ljubav do groba, on obećao  u dobru i u zlu. To što, kad je dobio vjenčani list, više nije imao sluha za Marino zlo, ali jest za svoje dobro, je srce priče. Eto vam ideja, pa je razradite ako vam se dâ.

Neka mi oproste svi koji misle drukčije, ali pisanje je težak i samotan posao i sreća da je tako. Koliko nam se priča odvrti u glavi, a koliko smo ih ukrotili ? Svi oni pisci koji daju zanesene intervjue kako im je pisanje radost, kako uživaju i bla, bla, bla, ne govore istinu. Pisanje je tlaka. Sjesti za stol i spustiti prva slova na ekran je prava muka ravna Sizifovom kamenu. Poslagati dijelove priče mi se  čini gotovo nemogućim. Hoće li bolje biti ako već na početku naglasim da je vrtlar ubojica ( hvala,  Mladene V., za vrtlara)  ? Trebam li otkriti da je Jana šepala odmah ili to ostaviti za kraj ? Napišem priču. Prepravljam kasnije. Ako je Hemingway mogao svoje priče prepravljati i do sto puta, tko sam ja da bih imala dobru priču već poslije prvog drafta ?

Kad priču završim nije ju teško preslagivati, ali dok pišem, padaju mi na pamet rečenice koje ne bih htjela zaboraviti dok dođem do tog dijela priče. Već dugo ne brinem zbog toga. Ako su dobre, čekat će svoj red.

Ono što je zaista divno kod pisanja je kad me poslije nekoliko rečenica, ili poslije nekoliko kartica,  tekst ponese . Nižu se rečenice, a pred mojim se očima odmotava cijeli jedan svijet sa svim svojim tragedijama i radostima i ja sam isključivi gospodar u tom svijetu. To je ta radost pisanja koja se opet ne može mjeriti s radošću koju osjetim kad imam dobru priču. Kako znam da je priča dobra ?  Prepoznam je. Danima me još prati .