Pripovijedanje u trećem licu,subjektivno

Pripovjedač u trećem licu – subjektivno

Subjektivno pripovijedanje u trećem licu je možda najmanje zahtjevno.

1.      pišete iz očišta trećeg lica i možete opisati sva njegova nadanja i strahove i prikazati ih isto kao da ste pisali u prvom licu, ali izbjegavate ono dosadno ja pa ja pa ja, koje se često zna zalomiti. Trenutak nepažnje i eto traktata o samome sebi.

2.      nije zgodno pisati o svojim traumama u prvom licu. Nalikuje jadanju, a čitatelju je dosta i njegove muke. Treće lice pruža privid da se sve događa nekome Mati Matiću, pa se čitatelj lakše poistovjeti s istim.

3.      teško je u prvom licu, barem meni, pisati o onome čega se užasavam . Treće trpi puno toga i pruža lagani odmak piscu. To nisam ja, to je netko drugi.

4.      možda ne najmanje važno je to da ćete, ako vas objave, sebi nakopati na vrat mnogo nevolja pišući u prvom licu kako ste se, naprimjer, kurvali ili krali ili radili nešto društveno neprihvatljivo. Kad vam objave knjigu, naprave obično promociju. Na tu promociju dođu, a tko će nego rodbina i prijatelji koji , najčešće, ne budu veliki obožavatelji literature, ali budu jako radoznali da vide čime se to vi bavite. Poslije krenu priče, pa se vi operite. Poznat mi je slučaj kad je cijeli grad raspravljao o knjizi fikcije o kojoj su pričali kao da je potpisano i ovjereno priznanje  i osuđivali  pisca i njegove postupke , normalno to su bili postupci lika u knjizi, ni ne sumnjajući da sve skupa nije istina. Nisam poslije pratila razvoj situacije, samo znam da su mnoge kave popijene, lik proglašen hodajućim mrtvacem, dva puta čak i mrtvacem. Sve možete elegantno izbjeći pišući u trećem licu. U malim sredinama još uvijek vam neće to biti garancija da niste opisivali sebe u trećem licu, pa možete na sami početak staviti veliko upozorenje da su likovi izmišljeni. Bojim se da će biti slučajeva gdje vam ni sve to neće pomoći, jer neki su ljudi čitatelji, a neki čitači.

5.      ako pišete knjigu, može vam i nekoliko lica pričati svoju priču, pa time dobivate gotovo svevidećeg pripovjedača i možete opisivati njihova razmišljanja što je kod svevidećeg teško izvesti a da bi bilo vjerodostojno.

Evo nekoliko primjera :

Ivan

Sjedio je za stolom u kuhinji i motao cigaretu. Biserka je uzbuđeno prepričavala jutrošnje događaje upadljivo gledajući prema duvanu koji se mrvio i rasipao oko kartine . Nije mu stalo. Star je čovjek i zaslužuje ponekad ponašati se kako mu odgovara, a njih dvije su svojim zapovijedanjem pretjerale.

Pokazao bi on njemu da su ga htjele pustiti. Odletio bi dolje, razbio vrata sjekirom, zgrabio razbojnika za vrat i dao mu nogu u guzicu. Skupile su se četiri ženske , kokodakale ispred vrata, molile razbojnika da pusti Franu na miru. Žalosno ih je bilo slušati.

Poslije mu je bilo drago da nije od sebe napravio budalu. Ispostavilo se da nije bilo nikakvog razbojnika. Frane je ubio štakora.

Danka

Razmišljala je što bi svom Juri danas skuhala za ručak kada ju je prekinulo lupanje. Netko je u zgradi nečim lupao. Sjetila se kako su ona i šjor Ivan s kata poviše imali nedavno združenu akciju dovođenja susjeda u red. Svakog jutra su, najprije jedan, pa drugi, lupali čekićem po zidu balkona želeći Svetoj Duši primjerom pokazati kako je ružno kad ti susjedi stalno nešto renoviraju po stanu.

No, ovo je bila drukčija vrsta lupanja. Oprezno je povirila na stepenište i zaključila da zvukovi dolaze iz Franinog stana, a Frane nije bio od onih kojima je stalo u kakvom okruženju živi. Kada je začula njegove bijesne povike, znala je da nešto nije u redu. Odmah joj se nametnula misao da je Frane napadnut. Danas svakakvi manijaci hodaju svijetom. Više nitko ne bira koga će opljačkati, a na Frani se vidi da je puka sirotinja. Alarmirala je susjedstvo, pa su krenuli u akciju spašavanja.

Bolje bi bilo da je ostala svome Juri kuhati ručak. Sad će jesti pancete i kruha , jer ona nije u stanju ništa skuhati . Toliko se prestrašila kad je ugledala izmrcvarenog štakora da će joj trebati vremena dok se oporavi. Umjesto da joj se zahvali, Frane joj je svašta izgovorio i zabranio da mu se miješa u život. I sad ti budi dobar susjed.

Matilda

Aleksandar je Lucindu držao u strastvenom zagrljaju kada je počelo udaranje. Ispočetka je mislila da će brzo prestati, ali kada se pojačalo, odložila je roman i pokušala otkriti što bi to moglo biti. Lupanje je dolazilo iz stana ispod nje. U njemu je stanovao Frane, stari momak koji je izgubio i oca i majku i dva brata. Nona mu je umrla od starosti. Zaspala za stolom. Nije se mučila, ali Franu je njena smrt dotukla. Još se više osamio. Veselilo ju je što je počeo preuređivati stan. Možda se  napokon  i oženi.

Na stepeništu se začula strka, spominjanje pogibli, pa je morala izići i vidjeti što se događa. Danka je nekako saznala da je Franu napao razbojnik, pa je zajedno sa Biserkom i Boženom  trčala prema njegovom stanu. Pridružila im se. Stajale su pred vratima i molile napadača da se smiluje Frani. Još se strese kad se sjeti Frane i krvavog štakora kojeg je držao u ruci kad je otvorio vrata svog stana.

Livija

Sve teže podnosi noćne smjene. Noćas baš i nije bilo toliko strašno, doktor Nižić joj se malo udvarao, ali neprospavana noć je slomi. Sljedeći dan provede između kreveta i kauča. Tako je bilo i danas dok je nije probudila vika na stepeništu. Tko zna što su ovaj put zakuhali. Ležala je u krevetu pokušavajući shvatiti što se događa. Vjerojatno Danka i Biserka opet od muhe stvaraju slona. Nije prvi put, ali joj uvijek digne živac kad počnu. Posljednji put je i ona bila na tapetu. Malo se zaigrala sa Zvonkom : stepenište pod okriljem noći, lisice, opasnost da ih se otkrije. Bilo je izvanredno sve dok ona luda Danka nije pozvala policiju.

Tapkala je rukom po krevetu tražeći jastučić kojim će pokriti glavu kad su se začuli krikovi. Onjušila je zrak i zaključila da ih nije požar izazvao. Val krikova se stišao. Začula je korake po stepeništu i zatvaranje vrata. Kriza je gotova ma od čega se sastojala.

Okrenula se na bok, pokrila jastučićem po glavi i pokušala nastaviti prekinuti san o Zvonku i pernatoj zmiji.

Božena

Brisala je telefonsku slušalicu kad je počelo kuckanje. Stiskao joj se želudac na pomisao da netko u zgradi preuređuje stan. Još se nije oporavila od pregrađivanja dječje sobe. Njen Marko uvijek nešto radi, a njoj je dosta svega. Najradije bi otišla na selo daleko od Marka, djece, ove zgrade i gradskog života. Umorna je.

Kuckanje se pretvorilo u lupanje. Čuli su se  nerazumljivi povici, a zatim i strka na stepeništu. Valjda opet ludi starac puca po golubovima. Znao bi je često izbaciti iz takta, ali  bio je pošten. Mora mu to priznati. Uvijek bi je obavijestio kada bi kojega upucao. Zna on da njen Marko voli goluba na divljač. Da Marko zna za to ubio bi i nju i njega. Ne može ga na oči vidit otkad mu je pobacao namještaj s terase. Njen je Marko upaljiv i da ga ona nije smirivala, ubio bi staru budalu.

Čula je Danku i Biserku ispred vrata. Mora im priskočiti u pomoć, ali ako je opet crnac razlog nemiru, reći će im sve što misli o njima. Uhvatile su se čovjeka ni krivog ni dužnog. Izjurila je iz stana i saznala da je Franu napao razbojnik.

Frane joj je drag. Povremeno mu odnese tanjur kolača. Stajali su ispred njegovih vrata pokušavajući ga spasiti. Ludi je starac odozgor dovikivao upute. Spominjao je sjekiru i pušku. Sreća da ga nisu poslušali. Razbojnik je bio obični štakor.

Svevideći pripovjedač u trećem licu

U trećem licu možemo pisati na nekoliko načina. Kad je pripovjedač svugdje i zna sve, onda je to svevideći pripovjedač u trećem licu. Morate priznati da bi bilo gotovo nemoguće pisati u prvom licu i znati sve što se događa. To bi se moglo izvesti kad biste priču pripovjedali kao duh koji negdje odozgor gleda šta se ispod događa i komentira situaciju. Možda još ima i  neki drugi način, ali mi ne pada na pamet.

Kad je dobro upotrijebiti svevidećeg u trećem licu ? Dobro je kod povijesnih romana, bildungs romana, SF-a, fantazija. Problem je što se takvo pripovijedanje zna pretvoriti u izvještaj. Ne može se koristiti baš introspekcija. Čitatelj se teže uživljava u likove koji ponekad ispadnu drveni. I možda ono što mi je najvažnije – teško je išta ostaviti nedorečeno, jer  ako je svevideći, treba bit pošten, pa reći ono što je vidio.

Tu čitatelju ne ostavlja ni malo prostora za nadograđivanje teksta. Koliko ste puta pročitali knjigu i nastavili razmišljati o nečemu što vam je ostavljeno da završite po svojoj volji. E, svevideći je nemilosrdan. Nema kod njega  moglo bi ovako, moglo bi onako. On je konkretan i mora biti konkretan jer su mu sve činjenice na raspolaganju.

A sada jedan primjer :

                                          fotografija s interneta

Borba na stepeništu

Stajao je nepomično u mračnom hodniku. Nadvirio se kroz vrata. Bio je tamo. Na stolu. Grickao je komad slanine. Franinim licem prijeđe izraz gađenja i ljutnje istovremeno. Pipkao je rukom po zidu dok nije napipao dršku metle. Čvrsto je stisne. Duboko uzdahne i krene. Udarao je po svemu što mu se našlo na putu. 

Psovao je. Vikao. Štakoru je bio potreban tren da se odluči na skok. Skrio se ispod stola, a kada je podivljala metla krenula prema njemu, otrčao je ka zidu. Oprezno je, prateći zid, išao prema vratima. Na tren bi zastao, pogledao neprijatelja, pa jurnuo. Ispred njega se ispriječio drugi zid. Metla mu se približavala.

Tri kata poviše gospodin Ivan i njegove  ocvale kćeri su primili telefonski poziv. Susjeda Danka ih je obavještavala da su Franu napali razbojnici. Srčani gospodin Ivan je htio odmah pohitati u pomoć, ali su ga kćeri spriječile pozivajući se na njegovo loše zdravlje.

Stara udovica Matilda je sjedila u salonu čitajući ljubavni roman iz Glorije. Obučena u crnu haljinu s  diskretnim sivim cvjetićima izgledala je poput nekoga tko je promašio stoljeće. Mrštila se jer ju je lupanje iz stana ispod  ometalo. Podigne glavu i osmjehne se kao da je iznenada nešto shvatila.

-       Pa to naš Francek sređuje stan. Furt si je našel pucu, pa se bu ženil. Više je i bilo vreme. Tak se jadničak napatil otkad je ostal sam na svetu. Siromah  – nježno je mrmljala Matilda spustivši roman na koljena.

U stanu preko puta je Božena, zvana Sveta Duša, energično brisala prašinu s ormarića. Njena je odjeća pričala priču o višku novca i manjku ukusa. Ružičasta je trenirka blistala plastičnim sjajem. Zlatna  slova su možda imala svoju priču za onoga tko zna  kineski.

-       Bogumili, šta mi je korist čistit ! Čim se vrate iz škole, sve će usrat, a ti se, luda ženo, satiri. Ka' da će ko primijetit ! Samo ću malo potrcmat – govorila je sama sebi. - Ma ko se ovo uzlupa? Uvik nekog vraga priuređuju. Nikad mira u ovoj zgradi.

Na vrhu stepeništa se odigravala drama. Gospodin Ivan se htio sjuriti nizbrdo. Kćer Stela ga je zaustavljala, a Biserka je bjesomučno lupala susjedu na vrata. Vrata se nisu otvorila, pa je Biserka krenula u spašavanje susjeda Frane. Stela je potezala oca za rukav košulje želeći ga zaustaviti.  Biserka mu je doviknula da se ne izlaže pogibelji.

Udovicu Matildu je riječ pogibelj uznemirila. Odložila je roman na stol, polako ustala i krenula prema vratima. Zastala je ispred ogledala u hodniku. Dlanom je zagladila kosu, palcem i kažiprstom prešla preko kuteva usana kao da briše nevidljive mrvice, poravnala  haljinu i otvorila vrata. Iz susjednog je stana izlazila Božena.

-       Ko je poginija ? Nije valjda šjor Ivan opet pâ ? – upita Matildu.

Pored njih protrči Biserka. U ruci  drži metlu. Za njom se brzo gega Danka. Maše valjkom za tijesto.

-       Kaj vam je suseda ? Kaj ste ponoreli ?

-       Franu napali razbojnici. Idemo ga spasit – propenta zadihana Danka.

-       Muko Isusova ! Moj Mark'ša na selu. On bi to odma nama rišija – pridruži se i Božena spasiteljskoj ekipi. Matilda se polako i dostojanstveno spušta za njima pridržavajući se za rukohvat.

Na drugom  kraju stepeništa Stela, na rubu suza, pokušava spriječiti oca da se pridruži hajci. Poteže ga je za rukav košulje. Gospodin Ivan se proteže pokušavajući se drugom rukom uhvatiti za rukohvat. Baš kad je uspio, začuje se zvuk paranja tkanine. Stela zbunjeno gleda u komad krpe koji joj  visi u ruci. Gospodin Ivan  gleda u svoju golu ruku, a zatim  kćer časti biranim riječima , tvrdeći da mu je to bila najbolja košulja.

Metla tresne o pod prignječivši štakoru rep. Štakor skoči i otrči uza zid prema vratima. Frane  psuje. Prijeti. Maše metlom. Štakor potrči. Frane potrči. Sjedalica se prevrne. Franine psovke nadjačavaju tresak.

Ispred vrata se natisnula  moćna gomilica. Danka predvodi. Daje upute. Ona će pregovarati, a ostali neka je podržavaju. Danka prislanja uho na vrata.

-       Majko moja, ča se ovo događa ? Ma ča je ovo na svit došlo ? Sirotinju pjačkat – izvještava Danka.

-       Kaj je ? Kaj ga je razbojnik savladao , ne ?

-       Nije još. Čekajte ! Ništa se ne čuje. Sad ću ja prigovarat. Šjor, škužajte, mi bi tili s vama prigovarat – govori Danka vratima.

-       Ma šta ćeš s gubon prigovarat ! Da je moj Mark'ša ovdeka dâ bi on njemu . – žestoko će Božena.

-       Kaj mislite da zovemo policiju ? – javlja se bojažljivo Matilda.

-       Iden ja po sikiru, pa ćemo razbit vrata. Možda ga je već i ubija – i Biserka daje svoj prilog.

-       Alo, šjor, čujete li vi nas ? Platit ćemo ako triba. Samo nan pustite našega Franu. Ne vridi van on i sve šta ima ni pô šolda – viče Danka u vrata.

Vrata se otvaraju. Raščupani Frane drži štakora za vrh repa. Beživotno  tijelo se njiše poput klatna. Glava mu je neprepoznatljiva. Iz krvave mase, niz nešto što je nekad bila njuška,  spušta se kap krvi i pada na pod.